"Najzad metnuše Lavrentija naga na gvozdenu lesu, i podložiše oganj. Pekući se na ognju sv. Lavrentije zahvaljivaše Bogu i rugaše se caru zbog neznaboštva...“
"Kada ga bijahu gvozdenim motkama Evpl rugajući se reče sudiji mučitelju: „Bezumniče, zar ne vidiš da su ove muke za mene kao paučina zbog Božje pomoći? Ako možeš pronađi druge, ljuće, jer su ove kao igračka.“
"U tom času Herkulov hram pade. Fotije, srodnik Anikitin, videći čudesa i trpljenja Anikitina, poljubi Anikitu, objavi sebe za hrišćanina i doviknu caru: „O idolopokloniče, postidi se, bogovi su tvoji ništavila!“
"...Po tom car naredi da ga razdenu naga i šibaju. Nag pred carem reče Ipolit caru: „Nisi me razdenuo nego si počeo da me odevaš!“ Tada ga protegoše po zemlji i šibaše nemilosrdno, a Ipolit samo vikaše: „Hrišćanin sam!...“