Za vreme gonjenja hrišćana mnogi verni razbegnu se po planinama i pešterama. Tako učini i majka ovoga Kodrata. No u to baš vreme ona bi bremenita, te u šumi rodi Kodrata, pa uskoro potom umre...
Kada nasta gonjenje u vreme Likinija, oni biše izvedeni na sud pred vojvodu, i ovaj im zapreti oduzeti čast vojničku, na što odgovori jedan od njih, sveti Kandid: „Ne samo čast vojničku, no i tela naša uzmi od nas; ništa nam nije draže i česnije od Hrista Boga našega“.
Svetih sedam sveštenomučenika Hersonskih: Vasilije, Jefrem, Evgenije, Elpidije, Agatodor, Eterije i Kapiton. Svi ovi behu episkopi u Hersonu u razna vremena, i svi postradaše (jedini Eterije umre mirno) od nevernika.
Poučen bi u veri Hristovoj i kršten u ime Presvete i Životvorne Trojice od samoga Arhangela Mihaila. I do same smrti njegove nevidljivo ga je pratio ovaj Arhistratig Božji.
Jednom vide lava gde riče od bola, jer beše mu trn u nozi. Gerasim priđe, prekrsti se, i izvadi zveru trn iz noge. Lav se tako ukroti, da je došao za starcem u manastir i tu ostao do smrti starčeve; a kad starac umre, i lav svisne od bola za njim.
Sva trojica po bratskoj ljubavi behu kao rođena braća. Tako i pred namesnikom rekoše: „Kao što je Sveta Trojica nedeljiva, tako smo i mi po veri nedeljivi i po ljubavi nerazlučni“.
Kada ga mučitelj Savin savetovaše da se odrekne Hrista i pokloni idolima neznabožačkim, odvrati mu Teodot: „Kad bi ti znao dobrotu Boga mojega, na koga se ja nadam, da će me zbog ovih kratkovremenih muka udostojiti večnoga života i ti bi poželeo da za njega postradaš ovako kao ja“.
Kada je monah German noću počeo čitati Psaltir i neku knjigu o Strašnome Sudu, Evdokija ga čuje i s pažnjom stane osluškivati njegove reči sve do kraja. Strah i užas obuzme je, tako da je ostala budna do svanuća...
Ovaj svetitelj beše prezviter u Aleksandriji u ono vreme kada patrijarh u tom mestu beše jeretik Dioskor, jedan od pokretača monofizitske jeresi, koja učaše da u Hristu nisu dve prirode nego jedna...
Sve do sada pravoverni u celome svetu koljivima proslavljaju u subotu prve sedmice Velikog Posta uspomenu na ovo čudo, i štuju Hristovog stradalca, da se ne bi zaboravilo tako dirljivo promišljanje Božje o hrišćanima i pomoć svetog velikomučenika Teodora.