Episkop Kirilo: Sveti Sava kao podvižnik ljubavi

U subotu, 25. januara, u Koncertnoj dvorani Blagoje Bersa, Muzičke akademije u Zagrebu, održana je tradicionalna svetosavska akademija Srpskog kulturnog društva Prosvjeta. Podjeljene su nagrade zaslužnim članovima Prsovjete i filmskom reditelju Nebojši Slijepčeviću, a nastupili su Narodni orkestar mladih Beograda i Ženska pjevačka grupa Etnofonija.

Svetosavsku besjedu održao je Njegovo Preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo, Administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, koju donosimo u cijelosti:

”Da se Hristos vjerom useli u srca vaša,

Da biste, ukorjenjeni i utemeljeni u ljubavi, mogli razumjeti sa svima svetima šta je širina i dužina, i dubina i visina,

I poznati ljubav Hristovu koja prevazilazi razum, da biste se ispunili svakom punoćom Božijom.” (Ef. 3, 17-19).

Kako smo pročitali u božićnoj poslanici našega svetog Patrijarha najveći blagoslov u godini koja započinje donosi nam proslava 850 godišnjice od rođenja najznačajnije ličnosti u istoriji našeg naroda – Svetog Save. Mnogi krajevi u kojima živi naš narod otimaju se da pokažu mjesto gdje se rodio Rastko, ili da navedu neko mjesto kuda je prošao Sveti. Pa tako imamo Savinu, Savinicu, Savinu vodu, Savin lakat, Savin kuk, Savin izvor, Savin potok, Savinu stranu, Savino počivalo, a predanje kaže da se rodio u Rasu gdje je bila prestonica Stefana Nemanje. On je bio plod blagosloveni Stefana i Ane, plod ljubavi posle kojeg oni obećaše Gospodu da će živjeti kao brat i sestra. Ta ljubav njegovih roditelja ostavila je dubok pečat na Rastku, i on će cijelog života biti podvižnik Hristove ljubavi.  Otac junaka ove priče zvao se Nemanja, njegov biblijski imenjak Nemija dobio je od persijskog cara Artakserksa dozvolu da obnovi Jerusalim, i zapovijedio je svojim radnicima da

”jednom rukom rade, a u drugoj da drže mač” (Nem, 4, 17-18) radi odbrane od neprijatelja koji su ih uznemiravali. Tako je i Nemanja morao i da gradi i da brani u isto vrijemo sve do kraja svoje vladavine. Nemanjin ideal je bio ujedinjenje svih Srba u jednu državu, sposobnu da se brani i omogući svoj kulturni razvoj, što je on u velikoj mjeri i ostvario. Nadasve Nemanja je bio i veoma religiozan čovjek što je i krunisao primivši monaški čin sa imenom Simeon. Majka Ana vizantijska princeza iako nema zapisanih hagiografskih podataka, možemo sami izvesti zaključak o veličini ove tihe i smirene sluškinje Božije: kći vizantijskog cara, supruga najvažnije ličnosti u državi velikog župana, majka za života poštovanog kao svetitelja Save, majka srpskog kralja, majka dukljanskog vladara, majka bugarske kraljice, a potom baba bugarske carice i na kraju sveta monahinja Anastasija. Zaista je blagoslovena izabranica Hristova, i dostojna slave svetih majki i časnih monahinja.

Ali taj podvig na stvaranju države i svega što su veliko uradili u svom životu ostao bi samo veliko djelo ovog svijeta i vijeka, da Stefanu i Anu Bog nije podario ne samo čedo ovoga vijeka i svijeta, već građanina vječnoga carstva Svetog Savu. Sveti Sava je duhovno rodivši svoga tjelesnog oca, otvorio carstvo Nemanjića za Nebo, dao mu novu duhovnu dimenziju. Zato je loza Nemanjića i postala svetorodna. Svetorodna loza dinastije Nemanjića ima 24 vladara svetitelja, ovo je prva srpska kraljevska loza koja je pokazivala put budućim kraljevskim porodicama da je Pravoslavno hrišćanstvo, put i merilo koje ima za cilj da zemaljsko otačastvo i carstvo svagda iznova preobražava u otačastvo Carstva nebeskog, kome i vladari i narod treba da streme.

U ovom svetlu treba posmatrati i živote njenih rodonačalnika Svetog Simeona i Svete Anastasije.

Nego da se vratimo na junaka ove priče Rastka, koji veoma mlad, budući od 17 godina, postavlja sebi ključna egzistencijalna pitanja o smislu života, o njegovom cilju, o smrti i budućnosti njega i njegovih bližnjih itd. U tim razmišljanjima a u religioznoj atmosferi nemanjinog dvora, on je od nekih svetogorskih monaha doznao priču o Nebeskom Princu koji je ostavio naručje i bogastvo svoga nebeskog Oca i naselio se među ljude da bi svojim siromaštvom obogatio sav rod ljudski. Ta ljubav Hristova koja, po riječima svetog Apostola Pavla, prevazilazi  razum osvojila je srce mladića Rastka i zauvijek promijenila njegov životni put a takođe istorijski put njegovog naroda. Na toj visini ljubavi i sjedinjena sa Bogom Sava će ostati cijelog života o čemu svjedoče mnogi njegovi isihastirioni (kuće tišine) – isposnice u Kareji, u Studenici, Mileševi i dr. gdje je Sava u tišini razgovarao sa Bogom.

Držeći svoje srce gore na visini, Sava je slijedio i istorijski trag onih koji su prije njega krenuli tim putem Svetih Otaca o čemu on podrobno piše u svojoj znamenitoj besjedi o Pravoj Vjeri u kojoj on kaže:

”Stoga vas, braćo i čeda, ovo prvo molim da, položivši svu nadu svoju na Boga, držimo se pre svega prave vere njegove. Jer, kao što reče Apostol, „temelja drugoga niko ne može postaviti osim onoga kojega postavi“ Duh Sveti preko Svetih Apostola i bogonosnih Otaca, a to je — prava vera koja je na svetih sedam vaseljenskih sabora potvrđena i propovedana. I zato na ovom temelju svete vere treba nam zidati zlato i srebro i drago kamenje, to jest dobra dela. Jer niti koristi ispravnost života bez prave i prosvećene vere u Boga, niti nas pravo ispovedanje [vere] bez dobrih dela može izvesti pred Gospoda, nego treba imati oboje, da „savršen bude čovek Božji“, a ne da zbog nedostatka [jednoga] hramlje život naš. Jer, kao što reče Apostol: „Spasava vera, koja kroz ljubav dela“.

Tako je Sava u prostor svoga srca ugradio i dužinu Božjega promisla o spasenju čovjeka, dužinu blagoslova crkve Božije kroz vrijeme i tako i svoj narod zauvijek okrenuo ka istoku i ka Jerusalimu.

Posle toga kako se Stefan Nemanja rodio za vječnost kao prepodobni Simeon Mirotočivi, Sava je osjetio odgovornost pred Bogom za svoju braću za čitav svoj narod, tako je i požurio da ih sve izmiri i okupi oko ćivota svetog oca Simeona. Tu je počela njegova opširna djelatnost na formiranju Srpske Crkve a takođe sa svojim bratom Stefanom na formiranju srpske države, uređujući njihov odnos po ugledu na njemu dobro poznatu hrišćansku Vizantiju.

Pošto se nalazimo u Srpskom Kulturnom Društvu Prosvjeta, pomenimo samo literaturnu djelatnost Svetog Save:  Karejski tipik, Hilandarski tipik, Studenički tipik, Žitije prepodobnog Simeona mirotočivog, Služba prepodobnomu Simeonu Mirotočivom. Zatim Zakonopravilo Svetog Save koje je specifična slovenska kompilacija i prerada vizantijskih državnih i crkvenih zakona. Naziva se često i Nomokanon ili Krmčija s tumačenjima jer, za razliku od starijih slovenskih krmčija, sadrži tumačenja. Ugledni kanonista Sergije Troicki okarakterisao je taj srednjovekovni zbornik kao „najznačajnije pravno djelo ne samo srpske, nego i cele slovenske pravne literature, kako po svome sadržaju i obimu, tako i po svome praktičnom značaju“.

Zakonopravilo Svetoga Save nastalo je početkom HIII vijeka, oko 1220. godine, u Hilandaru i/ili Solunu. Taj veliki zakonodavni poduhvat bio je dio šireg plana usmjerenog na sticanje samostalnosti crkve i države.

Ilovički prepis je najstariji sačuvani rukopis Savinog Zakonopravila i jedan od jedanaest postojećih rukopisa tzv. srpske recenzije koji su nastajali u rasponu od HIII do XVII veka. Rukopis se nalazi u biblioteci (arhivu) Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU),  u Zagrebu. Ovdje je dospeo kao vlasništvo Antuna Mihanovića, ondašnjeg austrijskog konzula u Solunu.

Uzima se da je Ilovički prepis nastao 1262. godine, četrdesetak godina nakon što je Sveti Sava doneo Zakonopravilo iz solunskog manastira Filokal u Žiču. Smatra se da je taj rukopis ne samo vremenski, nego i po sadržaju blizak protografu, pa je stoga izuzetno važan za otkrivanje sadržaja originala.

Ime je dobio po mestu Ilovica, na Prevlaci kod Tivta, gdje se nalazi manastir Svetih Arhanđela, tadašnje sedište Zetske eparhije. Prepisivač je bio pisar Bogdan koji je radio po nalogu zetskog episkopa Neofita, što je zapisano u pogovoru Ilovičke krmčije.

Zakonopravilo Svetog Save ili Krmčija, kako je u naučnoj literaturi ta knjiga ranije češće nazivana, najveća je rukopisna pravna knjiga i najvažniji pravni izvor srednjovekovnog srpskog kanonskog i svetovnog prava.

Kroz tu mnogogranu djelatnost Sveti Sava je dobio još jednu dimenziju svoje hristolike ljubavi a to je širina, i ne samo dobio nego je i razumio. Tako učeći svoj narod  visinom, dužinom i širinom svoje ljubavi, on je shvatao da narodu nedostaje još jedna dimenzija te ljubavi a to je dubina.

Jedan narod ne može postići mnogo samo nacionalnim idejama, niti mi hrišćani možemo govoriti o nacionalnoj religiji ili nacionalnoj teologiji. O nacionalnim crkvama da, ali svakako ne i o nacionalnoj religiji. Pojedinci, čak i u naše hrišćansko doba, miješaju ova dva pojma. U svom šovinističkom nastojanju, oni se zapravo vraćaju u mnogobožaku religiju. Nacionalna religija ne može biti drugačija nego bezbožnička. Prvi Srpski arhiepiskop je ovo znao. On je samo želio da kroz nacionalno organozovanu crkvu učini svoj narod dostojnim članom univerzalne hrišćanske porodice, opredjeljujući se za vizantijsku hrišćansku tradiciju, kako smo o tome već govorili pominjući dužinu hrišćanskog predanja.

Sveti Sava je znao i za riječi svetog apostola Pavla upućene svom učeniku Timoteju:

” Molim, dakle, prije svega da se čine moljenja, molitve, prozbe, blagodarenja za sve ljude,

Za careve i za sve koji su u vlasti, da tih i miran život poživimo u svakoj pobožnosti i čestitosti.

Jer je ovo dobro i ugodno pred Spasiteljem našim Bogom,

Koji hoće da se svi ljudi spasu i da dođu u poznanje istine.

Jer jedan je Bog, jedan i posrednik između Boga i ljudi, čovjek Hristos Isus ”(1Tim. 2, 1-5).

Htio je da njegov narod izbjegne i zamke judejske eklisiologije, o bogoizbranoj isključivosti prema drugim narodima, iz koje su nažalost neki od jevreja stekli pogubni prezir prema svim drugim narodima.

Ova dubina hristolike Savine ljubavi, prema svakom čovjeku, ma koje rase, i jezika koju je on želio prenijeti i svom narodu pokazuje se jasno i u njegovim djelima.

Pomenimo da je Sveti Sava, na molbu svog brata, odlazio na mnoge diplomatske misije, i u Bugarsku, Mađarsku i druge hrišćanske zemlje, što bi se modernim jezikom mogao nazvati Savin hrišćanski ekumenizam. U tome je prosijavala njegova posebna vrlina mirotvorstva.

Na kraju je svojim odlaskam na dva poklonička putovanja u Jesusalim htio da podsjeti svoj narod na izvor i uvor njegove vjere kao životvorne sile i osnove svih ljudskih napora. Na tim putovanjima, on je posebno obilazio sva mjesta vezana za zemaljski Hristov život, i nije propuštao priliku da se sretne i pomoli sa crkvenim velikodostojnicima drevnih pravoslavnih crkava istoka jerusalimskom, antiohijskom i aleksandrijskom. Takođe nije propuštao priliku da učini milostinju za manastire, crkve i siromašne pravoslavne hrišćane, vodeći se riječima svetog Apostola Pavla da se čini dobro svim ljudima, a naročito onima koji su sa nama u istoj vjeri.

Ali su, takođ, poznati i njegovi susreti sa inovjernima muslimanima i njihovim vođama u Egiptu i u Iraku gdje nije propustio da i njihovoj sirotinji udijeli bogate darove, dakle nije se ustručavao da učini molitvu Bogu, ljubav i milostinju za sve ljude, bez obzira na rasu, jezik, religiju ili kulturu.

Pomenimo i još jedno njegovo djelo koje takođe pokazuje dubinu Savinog promišljanja o spasenju svog naroda i dalje o spasenju svih ljudi. Kada su, moguće, svi očekivali da će za svog naslednika na tronu arhiepiskopa srpskih ostaviti nekoga iz svog užeg roda Nemanjića, tj. kada se od njega očekivao dinastički ibor svog naslednika, on bira smjernog čovjeka  porijeklom iz Srema monaha Arsenija i njemu povjerava presto srpskih arhiepiskopa, što će se kasnije  naravno pokazati kao pravilan izbor.

Učenje Svetog Save ili kako ga mi zovemo iz milošte Svetosavlje isto kao i učenje Hristovo iz kojega ono izvire i crpe svoju snagu i autoritet, ne može se dakle ograničiti ni teitorijalno, ni nacionalno i kulturno, ni dinastički, nego sadržeći sve to u sebi ono sa svojom visinom, dužinom, širinom i dubinom, prevazilazi okvire prostora i vremena, ujedno prebivajući u njemu i postaje rukovođ puta koji vodi u život vječni svakoga srbina i svakog čovjeka bez obzira na rasu, naciju ili jezik ma gdje da on živi koji hoće da ga slijedi.

O sveštena glavo, slavni Čudotvorče, Svetitelju Hristov Savo, prvoprestoniče Srpske zemlje, hranitelju i prosvetitelju, blagonadežni predstatelju svih hrišćana pred Gospodom, tebi pripadamo i molimo se: daj nam da budemo učesnici tvoje ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kojom je duša tvoja ispunjena bila za života. Nauči nas što je to visina, dužina, širina i dubina ljubavi Božje.

Ozari nas istinom, prosveti razum i srce naše svetlošću božanske nauke, nauči nas tebi vjerno podražavati, Boga i bližnjega ljubiti, i zapovijesti Gospodnje vršiti nepogrešno, te da budemo i mi čeda tvoja ne samo po imenu no cijelim životom svojim.

Budi nam svima u bolestima iscelitelj, u tuzi utešitelj, u žalosti posetitelj, u bedama i nuždama pomoćnik, a na smrtnom času milostiv pokrovitelj i zaštitnik da bi pomoću tvojih svetih molitava i mi grešni udostojili se primiti pravo spasenje i naslediti Carstvo Hristovo.

 Da slavimo i veličamo Boga, divnoga u Svetim Svojim, Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amin.

Gospode Isuse Hriste Bože naš, radi molitava svetog oca našega Save prvog arhiepiskopa srpskog, pomiluj nas i spasi kao blag i čovjekoljubiv. Amin“, rekao je Episkop Kirilo na Svetosavskoj akademiji SKD Prosvjeta.