Sahranjen usnuli Jovan Knežević (2013-2026)

Danas je, na mjesnom groblju kod manastira Kosijerevo, sahranjen usnuli dječak Jovan Knežević, sin protojereja Ostoje Kneževića i protinice Viktorije, brat Ksenijin.

Opijelo su služili Njihova visokopreosveštenstva Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, Mitropolit budimljansko-nikšićki g. Metodije i Mitropolit zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski g. Dimitrije.

Mitropolit Joanikije se riječima saučešća i utjehe obratio ožalošćenoj porodici, rekavši da je jedina utjeha za porodicu, krst Hristov, ali i naše saučestvovanje u njihovoj žalosti, kako bi bila podnošljiva i kako bi mogli da izdrže bol.

„Mi smo hrišćani i imamo iskustvo gledanja Hristovih stradanja i doticanja Hristovih rana i danas, ispraćajući junaka Jovana, dotičemo se Hristovih rana, jer je Jovan uzišao na Golgotu Hristovu, da preko Golgote pređe u vječnu radost i u život vječni. U naručje Božije. Prebolno i prerano i strašno za naše misli, ali Božji promisao je drugačiji. Ništa na ovome svijetu Bogu nije tako drago kao čistota duše, kao nevinost, neuprljana čistota i dobrota i svjetlost dječijeg lica i uvjereni smo da će ta čistota lica mladog junaka Jovana zablistati. Da će se ona obući u Božiju svjetlost, u Božiju energiju i silu i da će on služiti svome Gospodu; zajedno sa anđelima da će mu uznositi himne vječne radosti i ljubavi i milosti.

Mislili smo, gledajući ga kako uzrasta, kako lijepo uči, kako je lijepo vaspitan, da ćemo ubrzo imati novog đakona i novog sveštenika ili novog vojnika da brani svoju otadžbinu i svoj narod ili učitelja i nastavnika da vaspitava djecu. I on je o tome sigurno sanjao, ali se njegovi snovi ovdje prekidoše. Izgleda tako kao da je Gospodu trebao cvijet za Njegovu vječnu baštu na nebesima koji će zamirisati i na nebu kao što je mirisao i nama ovdje na zemlji. Jovan ode u naručje Božije, a roditelji koji su danas ostali bez njega i njegova sestra i ostala rodbina, tuguju. Osjećaju veliku prazninu, ali smo sigurni da ga nijesu konačno izgubili. On je prešao u novi život i ovaj bol koji oni osjećaju, on će se pretvoriti u slavu. Treba samo izdržati. Ljudski je to skoro nemoguće, ali kao hrišćani koji se krijepimo našom svetom vjerom, golgotom Hristovom, Hristovim stradanjem, krstom Gospodnjim, živonosnom smrću Hristovom i Njegovim preslavnim vaskrsenjem, sa tom vjerom možemo izdržati. Tako smo i naučeni.

U toj vjeri je i rođen i vaspitan i tu je vjeru naslijedio junoša Jovan. Potiče iz kneževske kuće. Kneževske, vojvodske i svešteničke i nosi on to u svojoj duši i kostima. Njegovi su preci bili ktitori ovih divnih hramova ovdje u najtežim vremenima i on to naslijeđe nosi i evo, ide u naručje Hristovo. Nije izgubljen Jovan. Mogu biti izgubljeni samo oni koji nemaju vjere, a on je rođen u toj vjeri, kršten, osvećen. Hranio se tom vjerom. Hranio se nebeskim hljebom. Uzrastao u ljubavi svojih roditelja i svoje mile sestre i ostale rodbine, ali i u ljubavi Oca našeg nebeskoga i ta ljubav će biti od sada još veća i jača i još nepokolebivija.

Dragi oče Ostoja, draga i čestita protinice i majko Viktorija i sestrice Jovanova Ksenija, izdržite. Bol je preveliki, ali sjetite se da je Jovan vaš zastupnik pred Bogom. U naručju je Hristovom. Evo, njegovo lice i na odru blista. Uvjereni smo da će zablistati i na nebesima još mnogo više, vječnom Božijom milošću i vječnom svjetlošću.

Daj Bože da se objedinimo što više i u ovom momentu najtežeg bola za ovu porodicu, ali i za sve nas, ali to jedinstvo nam treba uvijek. Da budemo braća. Da bude što više ljubavi među nama, što više dobrote, što više jednostavnosti, što više otvorenosti, što više praštanja, što više dobra da bude među nama. To je i Jovanova poruka.

Sa svetima upokoj Hriste dušu raba tvojega gdje nema žalosti, bola, tuge i uzdisaja. Blažen je put kojim danas ideš dušo, jer ti je pripremljeno mjesto pokoja. Hristos vaskrse, Jovane“, rekao je Njegovo visokopreosveštenstvo Arhiepiskop cetinjski Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.

Za vrijeme opijela pročitani su i telegrami saučešća Njegove svetosti Patrijarha srpskog Porfirija i  Mitropolita  tverskog Amvrosija, koje prenosimo u cjelosti.

Telegram Patrijarha Porfirija:

„Hristos vaskrse.

Iako utvrđeni u nerazrušivoj nadi večnoga života koji ovaj pozdrav objavljuje i u svet donosi, ne možemo da se ne nađemo duboko pogođeni i do temelja svoga bića potreseni tragičnim i preranim odlaskom iz ovoga sveta, vašeg voljenog čeda, deteta Božijeg Jovana. Svaka reč ljudska, a samim tim i naša, nedovoljna je u ovom bolnom trenutku da zaceli ranu vaših roditeljskih srca i da nadomesti ovaj nenadoknadivi gubitak. Otuda se i mi ne osmeljujemo da sopstvenim moćima ublažavamo vašu tugu, niti da vas podsećamo na ono što i sami utvrđeni u veri živite. Nasuprot tome, mi se u ovom tužnom času, prepuštamo blagoslovenom ćutanju i poput Simona Kirinejca, ljubavlju i saosećanjem, hitamo ka vašoj golgoti – da zajedno sa vama ponesemo teški krst koji vam je ljubav Spasiteljeva dodelila, jer Misli moje nisu vaše misli, niti su vaši putevi, moji putevi, veli Gospod. Koliko su nebesa viša od zemlje, toliko su putevi moji viši od vaših puteva i misli moje od vaših misli,veli se kod proroka Isaije. Ne gubeći veru u pobedu koju je Hristos jednom za svagda izvojevao za svakoga od nas, molimo se Njemu, životu i vaskrsenju našem, da prestavljeno čedo Jovana primi u naručje večne ljubavi i nastani ga tamo gde pravedni blaženstvuju, a vama daruje utehu i snagu do ponovnog susreta u carstvu budućega veka. Hristos vaskrse.“

Telegram Mitropolita Amvrosija:

„Hristos vaskrse.

Nemoguće je pronaći riječi koje bi odgovarale jačini vašeg bola. Vijest o upokojenju vašeg sina i brata Jovana, naprosto kida srce. Tuga koju vi sada osjećate je upravo ona tuga pred kojom zapire ljudsko rasuđivanje i jedino što nam ostaje da u tom bolu stojimo zajedno sa vama, ćuteći u suzama i molitvi.

U ovakvim danima postaje jasno da vjera nije opravdanje tragedije, već je prava vjera smjelost da se ne udaljimo od Boga onda kada u nama sve jeca od bola. Hristos nije zaobišao stradanje. On se pogruzio u njega do kraja, primio smrt i uništio je iznutra. Zato i danas, u samom jeku vašeg bola, on je tu – ne kao nijemi posmatrač, već kao onaj koji sam zna, šta znači gubiti, ali i voljeti do kraja. Jovan nije nestao. Ljubav se ne prekida smrću. Ona je od smrti jača. Zbog toga vjerujemo da je život vašeg sina sakriven i sačuvan u Bogu, u Njegovoj vječnoj realnosti gdje nema rastanka. U tome je i temelj naše nade. Hristos vaskrse, a znači smrt nema zadnju riječ.

Dragi oče Ostoja, draga protinice Viktorija, drago dijete Ksenija, nemoguće je uzeti na sebe vašu bol, ali je moguće saosjećati u njoj zajedno sa vama. Gospod naš Isus Hristos, Hristova Crkva, vaša sabraća i saslužitelji, svi koji vas znaju i vole, danas su sa vama svim svojim srcem. Upravo u toj zajedničkoj molitvi, u tom jedinstvu se krije sila koja drži čovjeka kad on nema drugog oslonca.

Hristos je među nama. Jeste i biće. I da bude tako blizu koliko je to najviše moguće osjetiti ljudskom srcu. Molim se za upokojenje novoprestavljenog djeteta Božijeg Jovana, da ga milosrdni Gospod primi u svoje carstvo, tamo gdje nema ni bola, ni straha ni smrti i molim se za vas, da vaskrsli Hristos bude vaša utjeha, tamo gdje su sve ljudske riječi nemoćne. Jednom ćemo se svi sresti sa Gospodom, sa Jovanom, jedni sa drugima, tamo gdje su vječno vaskrsenje i ljubav, jer vaistinu je vaskrsao naš Gospod.

Prenosim vam najdublje i najsrdačnije izraze saučešća i molitvene podrške od našeg sveštenstva i mnogih bivših studenata Petrogradske duhovne akademije. Srcem i dušom je sa vama mnogo ljudi koji vas vole i koji tuguju sa vama.

Sa ljubavlju i najdubljim bolom u srcu,

Mitropolit tverski Amvrosije.“

U ime ožalošćene porodice obratio se Milorad Knežević, stric protojereja Ostoje, zahvalivši svima na molitvama i saučestvovanju u nemjerljivoj boli.

Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska/Lana Ostojić

Fotografije: Željko Drašković