Srpski pravoslavni manastir Svete Petke u Zagrebu, osnovao je mitropolit Dositej 1936. godine u ktitorskom konaku Đure Avirovića. Kao dugoodišnji odbornik i crkveni tutor, on je 1888 godine zavještao svoj posjed od 7. jutara (737,7 hvati) SPCO-zagrebačkoj. Pošto su posjed po oporuci imale na doživotno uživanje njegove dvije rođakinje, današnji manastirski posjed je prešao pod crkvenu upravu 1905. godine.

Od osnivanja manastira, pa sve do početka Drugog svjetskog rata, setrinstvo manastira sačinjavale su: Tasija (Prokopjuh) igumanija, profesorica filosofije, Sava (Nikolajevna -Vojnovič) shimna monahinja, Leonida (Ivanova), monahinja, Evdokija (Makijevna), monahinja, Savatija, monahinja, Mileva (Živković) Iskušenica.

Nakon proglašenja NDH-e, sestre koje su bile ruskinje, ostale su u manastiru, a srpkinja Savatija morala je pobjeći u Srbiju. Pokoljom srba na Kozari, hiljade srpske djece koja nisu pobijana, stradala se u mnogim dječijim logorima smrti, od kojih je najpoznatiji logor Jastrebarsko. Iz jednog od takvih logora u manastir je dovedeno sedam srpskih djevojčica, koje su zahvanjujući sestrinstvu manastira preživjele rat (Darinka Borovac, Đurđica Krnjak, Jovanka Krnjak, Zora Narančić, Vidosava Sekulić, Ankica Stanković i Jovanka Tadić).

Kraj rata za malobrojno sestrinstvo bio je početak novog stradanja. Polovinom maja 1945. u manastir dolazi grupa naoružanih partizana, predvođena srbinom Bogoljubom Rapajićem. «Oslobodioci» su prvo polupali ikonu Sv.Petke i kandilo koje je gorilo izna ulaznih manastirskih vrata. Polupana je i mermerna ploča sa nazivom manastira.

Iste noći monahinje su nasilno odvedene iz manastira uz jaku oružanu pratnju. Rusa Jakova (ruski izbjeglica iz vremena Oktobarske revolucije) manastirskog radnika sa ekonomije, poslije nekoliko dana vratili u manastir. Kako je ubrzo manastir opljačkan, iz njega su protjerali i Jakova. Tih dana nestaje sva manastirska arhiva. Ubzo se u zgradu manastira smjestila Narodna milicija, a cijeli manastirski kompleks služio je kao strelište (milicijski poligon).

Sredinom 1955.god. manastir je vraćen u posjed Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Godine 1958. stupa na snagu zakon o nacionalizaciji. U proljeće 1962.g. Mitropolit Damaskin, pokreće postupak za izuzimanje od nacionalizacije manastirske zgrade i imanja. Vlasti osporavaju da je to ikada i bio manastir. Kako je arhiva «nestala», slijedi dugotrajni proces kako bi crkva vratila svoj manastir. 1968.god. počinje obnova manastirske zgrade i kapele. Članovi crkvenog odbora koji su rukovodili obnovom manstira bili su; Mitropilit zagrebasčki Damaskin, paroh zagrebački Jovan Nikolić, advokat Đorđe Ilijć, advokat Vladimir Ivković, Dr.Anđelko Vujatović i gospodin Gojko Bundalo. Srpkoj pravoslavnoj crkvi u Zagrebu, gotovo sva imovina bila oduzeta, i nije bilo sredstava za najosnovniju obnovu manstira. U to vrijeme još uvijek u Zagrebu je bilo priličan broj pobožnoh ruskinja, koje su prodavale svoj stari naslijeđeni nakit, i prilagale ga Svetoj Petki. Od tih priloga urađen je metalni ikonostas, te prestolne ikone, ikone u oltaru i na dverima. 1971. god. uređena je manastirska porta. Pobožni zagrebački srbi, uređujući manastirsku portu, ispod svakog posađenog stabla, stavljali su grude zemlje donijete sa pokloničkih putovanja iz mnogih srpskih manstira: Mileševe, Studenice, Gračanice, Pećke patrijaršije, Dečana, Deviča, Ostroga, Morače, Savine, Krke, Krupe, Ozrena, Dragovića... Sedamdesetih godina manstir je imao dvije monahinje: sestru Varvaru i Kseniju. Bolest sestara, te nedostatak monaškog podmlatka, učinio je da manastir ostane bez sestrinstva.

Njegovo Visokopreosveštenstvo mitropolit zagrebačko-ljubljanski Gospodin G. Jovan, nakon izbora za vikarnog episkopa lepavinskog, nekoliko godina stolovao je u manstiru Svete Petke, koji je i za monaške prilike, bio više nego skroman.

Od 2000 godine, denacionalizacijom poslovnih prostora SPCO - zagrebačke, stvoreni su materijalni uslovi za obnovu manastirskog kompleksa.

Fizička obnova Manstira Svete Petke u Zagrebu je gotovo završena, i vjerujemo da će molitvama prepodobne mati naše Paraskeve, uskoro otpočeti i duhovna obnova ove značajne svetinje.