Krstovdan proslavljen u Zagrebu

U nedjelju, 27. septembra, u 16. nedjelju po Duhovima i na praznik Vozdviženija Časnog i Životvornog Krsta Gospodnjeg – Krstovdan, u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu služena je Sveta liturgija.

Svetu liturgiju služio je protojerej-stavrofor Duško Spasojević, uz sasluženje arhimandrita Danila (Ljubotine), protojereja Đorđa Filipovića, protojereja Zorana Radića, đakona Aleksandra Miljanovića i đakona Miladina Andrića.

Besjedeći o značaju praznika, otac Duško podsjetio je na pronalazak Krsta Gospodnjeg u vrijeme Svetog cara Konstantina i njegove majke, Svete carice Jelene, kao i na jerusalimskog Patrijarha Makarija, koji je Časni Krst uzdigao pred sabranim narodom. Istakao je, međutim, da Krst za hrišćane nije samo spomen na jedan istorijski događaj, nego se nalazi u samom središtu hrišćanskog života.

„Hristos je ono što je bilo znak poniženja, stradanja i smrti učinio znakom pobjede i života“, rekao je, naglašavajući da je Gospod na Krstu dobrovoljno primio ljudsko stradanje i prinio Sebe za život i spasenje svijeta.

Zato se, kazao je, Krst ne može odvojiti od Vaskrsenja. Veliki petak nije posljednja riječ, jer poslije njega dolazi Vaskrsenje. Upravo to Crkva ispovijeda riječima: „Krstu Tvome klanjamo se, Vladiko, i sveto Vaskrsenje Tvoje slavimo.“

Govoreći o Hristovoj žrtvi, otac Duško je posebno ukazao na ljubav i praštanje koje Gospod pokazuje upravo u trenutku najvećeg stradanja. Dok trpi nepravdu i poniženje, Hristos ne odgovara mržnjom niti traži osvetu, nego se moli za one koji Ga raspinju: „Oče, oprosti im, jer ne znaju šta čine.“

„Lako je voljeti kada nam je ljubav uzvraćena. Lako je biti dobar prema onome ko je dobar prema nama. Ali Hristos nas sa Krsta uči ljubavi koja zna da podnese, da oprosti i da ne uzvrati zlom na zlo“, poručio je.

Osvrnuvši se na životne krstove koje svaki čovjek nosi – bolest, gubitak bližnjeg, nepravdu, porodične brige, usamljenost, razočaranje ili unutrašnje borbe – naglasio je da nije svaka teškoća sama po sebi spasonosni krst.

„Naš krst dobija svoj pravi smisao onda kada ga sjedinimo sa Krstom Hristovim; kada kroz ono što nas je snašlo ne izgubimo vjeru, ne izgubimo nadu i, iznad svega, ne izgubimo ljubav.“

Nositi krst, dodao je, ne znači tražiti patnju niti se pomiriti sa svakom nepravdom, nego ostati uz Hrista i kada je teško – vjerovati kada ne razumijemo, praštati kada smo povrijeđeni i nadati se kada nam se čini da izlaza nema.

„Hristos nam nije obećao život bez iskušenja. Pokazao nam je nešto mnogo veće: da nijedno iskušenje, nijedna patnja, pa čak ni sama smrt, nemaju posljednju riječ ako smo sa Njim.“

Na kraju besjede pozvao je vjerne da u Časnom Krstu ne vide samo stradanje, nego ljubav, praštanje, žrtvu, nadu i pobjedu života nad smrću, i da svoj životni krst nose sa vjerom, trpljenjem i ljubavlju, znajući da iza Golgote dolazi Vaskrsenje.