Episkop Kirilo bogoslužio u manastiru Bršljanac

U 13. nedjelju po Duhovima, 30. avgusta, Njegovo Preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički dr Kirilo, administrator Eparhije zagrebačko-ljubljanske, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u manastiru Bršljanac.

Episkopu Kirilu sasluživali su protojerej Dalibor Petković, nadležni paroh stupovački, jerej Slavomir Gvojić, paroh velikobršljanački, jerej Milomir Gvojić, paroh velikopisanački, jerej Uglješa Pilinger, paroh varaždinski, i zagrebački đakon Miladin Andrić. Pojao je ženski hor „Beli Anđeo“

Besjedeći nakon pročitanog jevanđelskog začala o zlim vinogradarima, episkop Kirilo je kazao da Gospod Isus Hristos pomoću vidljivih i čovjeku poznatih slika otkriva duhovne stvarnosti koje se ne mogu dosegnuti samo ljudskim razumom.

Govoreći o svetootačkom tumačenju priče, vladika je objasnio da vinograd predstavlja starozavjetni izrailjski narod, koji je u moru tadašnjeg neznaboštva i idolopoklonstva čuvao vjeru u jednoga istinitoga Boga.

„Zato smo veoma dužni tom narodu i dan-danas, koji je u tom moru idolopoklonstva, moru neznaboštva, prepoznao istinitoga Boga. I mi, naravno, slavimo njegove svete: Avrama, Isaka, Jakova, Davida, cara Solomona“, rekao je episkop Kirilo.

Ogradu oko vinograda vladika je povezao sa Zakonom koji je čuvao starozavjetni narod i izdvajao ga od okolnih naroda, dok je u kuli vidio sliku Solomonovog hrama i prisustva Božijeg među narodom. Koliko se narod trudio da živi po Zakonu i bogosluži Bogu, kazao je, toliko je vinograd donosio bolji plod.

Sluge koje domaćin vinograda šalje vinogradarima vladika je, slijedeći svetootačko tumačenje, povezao sa starozavjetnim prorocima, koji su pozivali narod da se vrati Bogu, a mnogi od njih bili su gonjeni i stradali.

„Treba čitati Sveto pismo i poučiti se iz te istorije staroga naroda, posebno izrailjskog, jer ćemo se mnogo bolje i mi danas vladati ako budemo stekli tu biblijsku mudrost“, poručio je.

Najzad je domaćin poslao svoga Sina, očekujući da će se vinogradari Njega postidjeti. Vladika je u tome ukazao na dolazak Gospoda Isusa Hrista i Njegovo stradanje na Golgoti.

„Oni su Ga zaista izveli na Golgotu, raspeli, ubili, ali kao Bog On je Vaskrsao. Nisu mogle da Ga uhvate kandže smrti“, kazao je episkop Kirilo.

Govoreći o prelasku iz Starog u Novi zavjet, Vladika je naglasio da je starozavjetna istorija osnova za razumijevanje Novog zavjeta, te da su vinograd najprije primili apostoli, a zatim njihovi učenici i pastiri Crkve sve do današnjeg dana.

Upravo zbog toga, dodao je, jevanđelska priča nije upućena samo ljudima prošlosti. Ona je opomena i današnjim episkopima, sveštenicima, monasima i svima kojima je povjerena odgovornost u Crkvi, da ne padnu u istu zamku u koju su padale starješine koje su više mislile o vlasti i zemaljskim dobrima nego o spasenju.

„To treba dobro da shvatimo, i ja prvi od nas, i svi pastiri i svi oni na koje se priča odnosi: da se staramo da ne zaboravimo na Boga.“

Kao glavni problem starješina o kojima govori jevanđelska priča vladika je označio upravo to što su „zaboravili na nebo“, podredivši duhovni život položaju, vlasti, novcu i zemaljskom uživanju.

Posebno se zadržao na Hristovim riječima: „Kamen koji odbaciše zidari, taj postade glava od ugla.“

„Koji je to kamen? Hristos, jedini Spasitelj svijeta, Hristos Gospod“, kazao je vladika Kirilo.

Pojašnjavajući sliku krajeugaonog kamena, rekao je da kao što takav kamen povezuje zidove, tako Hristos sjedinjuje nebesko i zemaljsko: „On je u Svojoj ličnosti spojio božansku i čovječansku prirodu. Bez toga ne postoji spasenje.“

U nastavku besjede episkop Kirilo osvrnuo se i na savremene ideologije i pokušaje da se čovjek i društvo grade mimo Boga. Pominjući masoneriju i različite globalne projekte, govorio je o, kako je kazao, idejama koje čovječanstvo posmatraju isključivo kroz zemaljske planove i ljudski razum, bez Hrista. 

Kao istorijski primjer društvenih sistema građenih mimo Boga naveo je komunistička društva, poručivši da ono što čovjek gradi bez Boga na kraju postaje izvor njegove lične i društvene propasti.

„Ne smije se zaboraviti taj krajeugaoni kamen, Hristos Gospod“, naglasio je.

Koristeći zatim jedno tehničko poređenje, vladika je kazao da, kao što nema svjetlosti bez spoja koji omogućava protok struje, tako čovjek bez zajednice sa Bogom ne može imati punoću života. Sam je napomenuo da se služi tehničkim izrazima kako bi približio duhovnu stvarnost, kao što i Gospod u Jevanđelju upotrebljava sliku vinograda da bi čovjeku objasnio duhovnu istinu.

„Naš korijen je Bog, Sveta Trojica“, rekao je, podsjećajući i na Hristove riječi: „Ja sam čokot, a vi loze.“

Govoreći o porijeklu čovjeka i savremenoj nauci, episkop Kirilo je kritikovao evolucionistička tumačenja čovjekovog nastanka i naglasio da je čovjekov istinski korijen u Bogu. Istovremeno je kazao da djeca i mladi treba da izučavaju nauku, matematiku, fiziku, maternji jezik, istoriju, da se bave sportom i stiču znanje, ali da iznad svega treba da poznaju Sveto pismo, biblijsku istoriju i svoju vjeru.

„Na prvom mjestu da vaspitavamo svoju djecu u vjeri, jer odatle oni dobijaju život vječni. Sve ostalo je u redu – nauka, sport, sve je to lijepo i sve to treba omladini i djeci“, rekao je.

Sva čovjekova druga djela, nastavio je vladika, dobijaju svoj pravi smisao kada im je u središtu Hristos.

„Ako ima u centru Hrista, onda i sva njegova druga djela postaju blagoslovena“, kazao je, podsjetivši na jevanđelske riječi: „Ištite najprije Carstvo nebesko, a ostalo će vam se sve dodati.“

Govoreći upravo na prostoru nekadašnjeg manastira Bršljanca, episkop Kirilo je svoju besjedu povezao sa monasima koji su na tim prostorima živjeli i čuvali vjeru.

„Mi se danas nalazimo na temeljima. Tu su, koliko su mi pričali oci i istoričari, sahranjeni mnogi žitelji ovog manastira Bršljanca. Vidite, u ove šume su došli da čuvaju vjeru kao glavno svoje blago. To je onaj biser koji je trgovac našao u polju i sve ostavio, i samo se bavio tim biserom. E, to je ta vjera, istinita vjera“, rekao je.

Podsjetio je da je Bršljanac u jednom razdoblju imao razvijen monaški život, a da je kasnije ugašen i da su njegovi monasi prešli u Lepavinu. Osvrnuo se i na ljepotu šuma koje okružuju ostatke manastira, uporedivši ih sa ruskim monaškim pustinjama i šumama u kojima su se podvizavali svetitelji.

Dolazak vjernika na ovo mjesto vladika je također vidio kao svjedočanstvo da im vjera zauzima važno mjesto u životu, jer je, kako je rekao, i za sam dolazak u šumu i na ostatke drevne svetinje bila potrebna žrtva.

Monasi koji su tu nekada živjeli, kao i svi koji nastoje da žive hrišćanski, pokazuju, dodao je, koliko odgovorno čovjek treba da se odnosi prema spasenju svoje duše i koliko je važno da nikada ne zaboravi Hrista kao krajeugaoni kamen koji zemaljsko sjedinjuje sa nebeskim.

„U Hristu Gospodu sve je sabrano, sve je osvećeno, ništa nije izgubljeno i ništa ne može da bude izgubljeno“, kazao je Vladika, podsjetivši na Hristove riječi o Dobrom Pastiru i ovcama koje niko ne može oteti iz Njegove ruke.

Ipak, naglasio je, i čovjek je pozvan da se odgovorno odnosi prema svome Spasitelju i da bude loza koja donosi dobar plod.

„Koji su to plodovi? To je ono što je Jovan Krstitelj govorio: ‘Rodite plodove dostojne pokajanja.’ Pokajanje je na prvom mjestu. Bez pokajanja ne postoji duhovni život.“

Govoreći o palosti ljudske prirode i vlasti smrti nad čovjekom, vladika je podsjetio na Adama i Evu i Hristov silazak u ad, naglasivši da je čovjek bez Boga nemoćan pred smrću, dok ga Hristos oslobađa iz njenog ropstva.

Zato je vjernike pozvao da i svoje porodice usmjere tako da vjera bude na prvom mjestu, ali i da svako lično radi na sopstvenom duhovnom životu.

„Taj vinograd može da se odnosi i na naš lični plan. Mi smo isto članovi tog vinograda, te loze, i ta loza mora da bude plodotvorna.“

Plodotvornost hrišćanskog života, nastavio je, znači rađanje vrlina i očišćenje srca od zavisti, osuđivanja bližnjega, mržnje i ružnih misli. Podsjetio je da su dvije najveće zapovijesti ljubav prema Bogu i ljubav prema bližnjemu, koja se pokazuje dobrim mislima, riječima i djelima.

„Razmislite uveče prije spavanja koliko smo u toku dana osudili bližnjega, koliko smo ogovarali, koliko smo zlo o nekome pomislili ili ga prezreli“, pozvao je vladika vjernike na ispitivanje sopstvene savjesti.

Na kraju je posebno naglasio da hrišćanski život ne treba da bude obilježen strahom i beznađem, nego radošću koja proističe iz Hristove pobjede.

„Mi moramo da imamo radosno raspoloženje u srcu i duši, jer Hristos je pobijedio i smrt i sve naše bolesti. I kad smo sa Njim, onda nam niko ništa ne može. Ne može nam oduzeti vječni život.“

U takvoj radosti i ljubavi prema Bogu i bližnjem, rekao je, svaki hrišćanin je pozvan da svjedoči svoju vjeru.

„Nisu samo pozvani sveštenici, episkopi i monasi da svjedoče tu vjeru, nego svi hrišćani, da bi ljudi vidjeli naša dobra djela i da bi proslavili našeg Oca nebeskoga.“

Na završetku besjede episkop Kirilo prizvao je molitve Presvete Bogorodice, čiji je praznik Uspenja nedavno proslavljen, nazvavši je velikom zastupnicom i molitvenicom pred Bogom, kao i molitve Svetog oca Nikolaja, kome je posvećen obnovljeni manastirski hram.

Osvrnuvši se još jednom na istoriju Bršljanca, vladika je kazao da je, prema onome što mu je poznato, prvobitni hram bio posvećen Svetom Georgiju, dok je nakon obnove manastir postao posvećen Svetom Nikolaju, te da je dio materijala sa starog manastira kasnije ugrađen u crkvu u Bršljanici. Pomenuo je i blizinu manastira Lepavine i drugih pravoslavnih svetinja ovog kraja kao mjesta duhovnog oslonca naroda.

„Bog nas je blagoslovio i dao nam sve uslove za duhovni napredak, ali treba i mi da se staramo da nam taj krajeugaoni kamen, koji je Hristos Gospod naš, bude prvi i centralni u našem životu,  ličnom, porodičnom i društvenom,  i onda će nam i sve drugo napredovati.“

„Amin, Bože daj. Neka tako bude. Srećan praznik i da nas Gospod sve blagoslovi i Majka Božija da nam pomogne“, zaključio je episkop Kirilo.

Po završetku bogosluženja upriličena je trpeza ljubavi za sve prisutne.