Vladika Kirilo na Nemanjinom gradu: Sveti Simeon duhovni rodonačelnik našega naroda

Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički, administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, g. Kirilo danas, na praznik Svetog Simeona Mirotočivog, sa Preosvećenim Episkopom dioklijskim Pajsijem, sveštenstvom, monaštvom i vjernim narodom, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u crkvi posvećenoj ovom Božijem ugodniku na Nemanjinom gradu u Podgorici.

Po pročitanom Jevanđelju, vjernom narodu se arhipastirskom besjedom obratio Preosvećeni Episkop Kirilo podsjetivši da se ove godine navršilo 850 godina od rođenja Rastka – Svetog Save i više od 910 godina od rođenja njegovoga oca Stefana Nemanje – Simeona Mirotočivoga, koga danas slavimo, a koji je po predanju rođen ovdje, na ušću Ribnice u Moraču. Po njegovom mišljenju, izuzev Crkva, narod u Podgorici i uopšte u Crnoj Gori, ne poštuje dovoljno spomen Svetog Simeona i ne posvećuje pažnju kakvu zaslužuje tako veliki čovjek kome su se klanjali i poštovali ga vizantijski carevi toga doba i čudili se kako to da kralj, car silazi sa prestola i oblači se u prostu monašku rizu. On, veliki vladar, zajedno sa svojim sinom i njegovom svetom porodicom, postao je čokot svetorodne loze, jer je se, istakao je Vladika, nakalemio na onaj glavni čokot – Hrista Boga koji je osnova svih plodonosnih loza svetorodnih.

„Nadamo se da će doći vrijeme kad ćemo shvatiti ko smo, odakle smo, što smo. Kada odbacimo od sebe te zaludne učitelje, lažne istoričare i mesije lažne, koji pokušavaju da nas nauče da smo nešto drugo od onoga što smo, nadamo se da će se i to promijeniti, a slava Bogu i mijenja se na bolje“, besjedio je Vladika.

Podsjetivši na žitije Svetog Simeona, njegovo stradanje, prije svega od svoje braće, kada je bio zatvoren zbog njihove zavidljivosti što je dobio najbolji dio nasledstva na upravu od svoga oca, ali po molitvama Svetog Đorđa oslobođen, zbog čega je podigao manastir Đurđevi stupovi kod Rasa, Preosvećeni Episkop je istakao njegovu izrazitu pobožnost i to što je na svom dvoru sabirao mnoštvo pobožnih ljudi, monaha i svetogoraca, koje je darivao. Izgradio je mnoge zadužbine, među kojima i manastir Studenicu.

„U toj atmosferi pobožnosti, rodilo se njegovo najmlađe čedo Sava – Rastko i svakako da je to vaspitanje u pobožnosti uticalo na mlado dijete, koje je već u ranom uzrastu od 17 godina moglo da odabere taj put, da uzme svoj krst i pođe za Hristom“, rekao je Episkop istakavši da Sveti Simeon nije tada bio rad tome, pošto je za svog sina planirao jednu veću političku, carsku karijeru jer je brinuo da se srpske zemlje, koje je okupio u jedno kraljevstvo i kneževstvo, ne raspu.

Sveti Sava je još kao mlad, nadahnut Duhom Svetim, odabrao bolji put i bio na neki način, kako je kazao, duhovni otac svoga oca i da toga nije bilo sve ono što je radio Simeon pominjalo bi se kao što se pominje i za neke druge careve i kraljeve.

„Međutim, da nije bilo te krune otvaranja prema Nebu, potpunoga predavanja u ruke Hristove, potpunog odricanja od svega ovoga svijeta njih dvojice, ne bi bila tako znamenita ta loza Nemanjića, ne bi dala tolike plodove koje mi i danas i materijalno vidimo. Naravno, duhovni plodovi su prisutni u svakoj generaciji, oni nadahnjuju sva pokoljenja našeg naroda na vjeru u Hrista, na pobožnost, na blagočešće, na dobra djela, ali su vidljivi i materijalni njihovi plodovi. Crkve i manastire te svetorodne loze i dan-danas obilježavaju sva predela gdje živi naš narod i ostaju svjedočanstvo da mi tražimo svoje porijeklo prije svega sa Neba i da je to naša tvrđa: Nebo, Sveta Trojica, a ne da se uzdamo u stvari ovoga svijeta, u stvari zemaljske. To su nas naučili Simeon i Sava svojim sretenjem na Svetoj Gori kada je Simeon vidjeći u Savi ikonu Hristovu, Hrista po blagodati, isto kao Simeon Bogoprimac, izašao iz ovog svijeta i potpuno se predao monaškoj askezi, kojoj su se divili i čudili tadašnji imperatori Vizantije.“

Napomenuvši da je bilo u našem narodu, a i u ruskom, vlastodržaca koji su primili monaški obraz, iskazao je nadu da ćemo opet doživjeti da vidimo takve vladare koji su nepokolebljivo utvrđeni u vjeri u Hrista i koji tim putem vode svoj narod, Vladika je podsjetio da je blaženopočivši Mitropolit Amfilohije Svetog Simeona često upoređivao sa Avramom, jer je Sveti Simeon za naš narod rodonačelnik. Svakako, to nije samo u nekom fizičkom, genetskom smislu, mada mnoga bratstva danas u Crnoj Gori i uopšte na Balkanskom poluostrvu, znaju da imaju krvno srodstvo sa Nemanjićima, već  je to poređenje arhetipsko važno. Naime, Avram je svoga sina Isaka htio da prinese na žrtvu Bogu, da ga Angel nije zaustavio, jer je Gospod htio da vidi da li je njegova vjera jača od smrti, od svega što mu je najdraže.

„Ta vjera koja je jača od smrti, pokazala se i u podvigu Simeona i Save. Iako Simeon  u početku nije bio raspoložen što je njegovo drago čado otišlo na Svetu Goru, i tako umrlo za ovaj svijet, svojim odlaskom i tim srpskim sretenjem, da kažemo, Simeona i Save u manastiru Vatopedu, on je pokazao tu vjeru Avramovu i time postao zauvijek rodonačelnik duhovni, ne samo loze Nemanjića, nego našega svetosavskoga naroda“, kazao je Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički, administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, g. Kirilo i poručio:

„Neka bi Gospod i nama u svakom vremenu dao svojim Duhom Svetim da poštujemo, da izučavamo i vrednujemo rad te dvojice, odnosno te svetorodne loze Nemanjića, i naročito da im se molimo i ugledajući se na njih da i mi koračamo putem Hristovim. Amin, Bože daj!

Živjeli, srećan praznik i srećan slava ocu Velimiru Bugarinu sa parohijanima i porodicom ovoga svetoga hrama, mjesta gdje je po predanju rođen veliki Stefan Nemanja – Simeon Mirotočivi. Njegovim molitvama, Gospode Isuse Hriste Bože naš, pomiluj nas i spasi kao blagi čovjekoljubiv!“

Na kraju Svete liturgije blagosiljani su slavski darovi i prelomljen kolač u slavu Božiju, a u čast Svetog Simeona Mirotočivog.

Vesna Dević

izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska