Teodorova subota u Manastiru Lepavina

Na Teodorovu subotu, 28. februara 2026. godine, Njegovo Preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički dr Kirilo, administrator Eparhije zagrebačko-ljubljanske služio je Svetu liturgiju u Manastiru Lepavina.

Episkopu su sasluživali bratstvo Manastira Lepavina, jerej Branislav Todorović, paroh velikopoganački, i đakon zagrebački Aleksandar Lukić.

U liturgijskoj besjedi, episkop Kirilo je naglasio da nas prva sedmica Svete Četrdesetnice uči kako pravilno započeti podvig posta, da bi on bio ugodan Bogu i vodio spasenju – ne samo našem, nego i onih koje volimo. Veliki post, kako je naglasio, dovoljan je da hrišćanima pokaže put spasenja, ako se njime živi svjesno i odgovorno.

Episkop Kirilo je posebno istakao da je Sveto pismo „jedino istinsko ogledalo“ u kojem čovjek može vid‌jeti stanje svoga unutrašnjeg života. Čitajući ga, vjernik prepoznaje i pozitivne i negativne primjere, učeći se razlikovanju dobra i zla. Govoreći o Kanonu Svetog Andreja Kritskog, episkop Kirilo je podsjetio da nas on upravo uči kako događaje i ličnosti Svetog pisma tumačiti na duhovni način, primjenjujući ih na sopstveni unutrašnji život. Starozavjetni događaji, poput prolaska kroz Crveno more, u duhovnom smislu otkrivaju tajnu krštenja, oslobođenja od ropstva grijehu i đavolu, te početka novog života u Hristu.

Blagodat primljena u krštenju, naglasio je vladika, nije nešto što se podrazumijeva, nego dar koji treba razvijati postom, molitvom i čitanjem svetootačkih pouka. Kao što se dijete rađa i raste uz trud i brigu, tako i unutrašnji čovjek mora da se izgrađuje i sazrijeva za Carstvo nebesko.

Govoreći o molitvi Svetog Jefrema Sirina, episkop Kirilo je podsjetio da su lijenost, mrzovolja (uninije), vlastoljublje i praznoslovlje osnovne strasti koje razaraju duhovni život, dok su, njihove suprotnosti – cjelomudrenost, smirenje, trpljenje i ljubav temelji hrišćanskog podviga. Posebno je istakao smirenje kao „so svih vrlina“, bez kojeg se i milosrđe može izopačiti u gordost. Čovjek, rekao je vladika, nijedan grijeh ne može pobijediti bez Božije pomoći; zato je neophodno neprestano prizivati blagodat Božiju i suditi sebi, a ne drugima.

„Treba da sagledavamo grijehe svoje i da ne osuđujemo brata svoga“, podsjetio je episkop Kirilo na riječi molitve Svetog Jefrema, naglašavajući da je samopreispitivanje suština posta.

Na Teodorovu subotu Crkva proslavlja spomen na čudo Svetog velikomučenika Teodora Tirona, kada se svetitelj u snu javio episkopu Evdoksiju i otkrio mu da je car hranu na tržnicama oskrnavio krvlju idolskih žrtava je opomenuo hrišćane da ne jedu hranu oskvrnjenu idolskim žrtvama, već da jedu kuvanu pšenicu. Episkop Kirilo je vjernima ukazao i na primjer prepodobnog Simeona Mirotočivog, koji je, iako vladar, izabrao smirenje monaškog života, ostavivši narodu orijentir vjere i bogopoštovanja.

Na kraju, vladika je pozvao sabrane da u podvigu posta ne klonu duhom, podsjećajući na riječi Gospodnje da u svijetu imamo nevolje, ali da se ne bojimo, jer je On pobijedio svijet. Ohrabrio je vjerne da, koliko ko može, prinesu svoj trud i pristupe Svetoj tajni pričešća, uzdajući se u molitve Majke Božije, Svetog Teodora Tirona, Svetog Simeona Mirotočivog, Svetog Kirila slovenskog i svih svetih Božijih.

Po završetku Svete liturgije bratstvo Manastira Lepavina priredilo je trpezu ljubavi za sabrani narod.

Tom prilikom Episkop Kirilo se ponovo obratio vjernima, a potom je uslijedio i razgovor sa sabranima.

Govoreći o duhu pokajanja, vladika je naglasio da pokajanje započinje onog trenutka kada čovjek postane svjestan da je njegov život bez Boga nepotpun i lišen istinskog smisla. Tada, kako je istakao, čovjek odlučuje da započne novi put, da Bog postane njegov saputnik i mjerilo života. Taj pokajni duh, naglasio je, nije vezan samo za vrijeme posta, nego treba da prati hrišćanina tokom čitavog života.

Ukazao je na razliku između duha svijeta, koji čovjeka poziva na neprestanu zabavu i spoljašnju radost, i radosti koja se rađa iz pokajanja i unutrašnjeg preobraženja. Podsjetio je da postoje prolazne radosti koje vode raslabljenju i degradaciji ličnosti, ali i ona „radostna tuga“ o kojoj govore Sveti Oci – tuga zbog grijeha koja donosi olakšanje i unutrašnju radost.

Posebno je naglasio da post nije samo intelektualno prihvatanje vjere, nego podrazumijeva i tjelesno uzdržanje, jer čovjek živi u paloj prirodi i potrebna mu je i duhovna i tjelesna askeza. Bez uzdržanja, rekao je, teško je sačuvati unutrašnju sabranost i smirenje.

Govorio je i o značaju porodice kao „male Crkve“, ističući da je očuvanje porodičnog života i hrišćanskog vaspitanja d‌jece od presudne važnosti za budućnost Crkve i društva. Upozorio je na opasnosti savremenih iskušenja koja udaljavaju mlade od duhovnog života i pozvao roditelje na odgovorno i sabrano vaspitanje d‌jece.

U nastavku razgovora, odgovarajući na pitanja vjernika, episkop Kirilo je govorio o umjerenosti u postu, potrebi redovne ispovijesti i Svetog pričešća, istakavši da post bez sjedinjenja sa Hristom u Svetim Tajnama gubi svoj puni smisao.

Na pitanje o stanju Crkve u Južnoj Americi, osvrnuo se na izazove sa kojima se suočava pravoslavna dijaspora, posebno na procese asimilacije i gubitka jezika, ali i na napore da se očuva vjera i crkveni život među iseljenicima.