Spasovdan u Zagrebu

Na praznik Vaznesenja Gospodnjeg – Spasovdan, 21. maja, u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu služena je Sveta liturgija.

Svetu liturgiju služio je jerej Majk Žikić, uz sasluženje arhimandrita Danila (Ljubotine), protojereja-stavrofora Duška Spasojevića, jereja Andreja Ivanenka, đakona Aleksandra Lukića i đakona Aleksandra Miljanovića.

Za pjevnicom su pojali protojerej-stavrofor Slobodan Lalić i protojerej Đorđe Filipović.

Sabranom vjernom narodu besjedom se obratio protojerej-stavrofor Duško Spasojević, govoreći o smislu praznika Vaznesenja Gospodnjeg i njegovom značaju za život Crkve i svakog hrišćanina.

Podsjetio je da Crkva danas proslavlja praznik koji dolazi četrdeset dana nakon Vaskrsenja Hristovog, kada se Gospod, nakon što je ostao među svojim učenicima, ukrepljujući ih i poučavajući, vaznio na nebo i sjeo sa desne strane Boga Oca.

Kako je istakao, Gospod je nakon Vaskrsenja ostao sa svojim učenicima ne zato što je Vaskrsenje samo po sebi bilo nedovoljno svjedočanstvo, već da bi ukrepio njihovu ljudsku prirodu i pripremio ih za silazak Svetoga Duha i rođenje Crkve u njenoj punoći.

Govoreći o samom prazniku, otac Duško je naglasio da Vaznesenje nije samo istorijski događaj, već otkrivenje velike istine o čovjeku i njegovom naznačenju.

„Hristos uznosi ljudsku prirodu i donosi je ka Ocu… što je znak da su nebesa od tada pa do danas otvorena za sve nas.“

Posebno je istakao da je kroz ovaj praznik čovjeku otkriven put spasenja, jer ljudska priroda nije stvorena za propadljivost i smrt, već za zajednicu sa Bogom.

Osvrćući se na prirodu Crkve, naglasio je da Crkva nije tek ljudska ustanova niti organizacija, nego živo Tijelo Hristovo.

„Mi svi jesmo zajednica, mi svi jesmo Crkva Hristova, ali glava Crkve i neuništivi nosilac Crkve jeste sam Hristos.“

Podsjetio je da su kroz istoriju mnogi pokušavali da unište Crkvu, ali da ona opstaje jer njen temelj nije u ljudskoj snazi, nego u samom Gospodu.

Govoreći o savremenom čovjeku, otac Duško je ukazao na duhovnu zbunjenost vremena u kojem živimo – svijeta koji, iako ispunjen spoljašnjim bogatstvom i prividom uspjeha, čovjeka često ostavlja praznim, nemirnim i usamljenim.

U tom kontekstu naglasio je da nas praznik Vaznesenja uči istinskom hrišćanskom pogledu na život:

„Vaznesenje nas uči da prava snaga nije u dominaciji nad drugima, nego nad samima sobom.“

Pozvao je vjerne da u vremenima nemira čuvaju mir u sebi, u vremenima laži ostanu u istini, a u vremenima sebičnosti ostanu ljudi ljubavi.

Poseban dio besjede bio je posvećen značaju crkvenog zajedništva i odgovornosti prema zajednici koju smo naslijedili. Podsjetio je na žrtvu prethodnih generacija koje su gradile Saborni hram i nesebično ulagale u život Crkve, pozvavši vjerni narod da istu ljubav i odgovornost pokažu i danas.