Radovan Dimitrić: Misija Crkve u savremenom svijetu

Izlaganje jereja Radovana Dimitrića, paroha u Koprivnici na bratskom sastanku sveštenstva Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, 12. aprila 2024. godine u svečanoj sali Srpske pravoslavne opšte Gimnazije Kantakuzina Katarina Branković u Zagrebu.

Da bismo pravilno razumjeli značaj i smisao pravoslavne misije, korisno je na početku napraviti kratak osvrt na njen istorijat. Misija ili poslanje, tj. svjedočenje, jeste sama srž Jedne, Svete, Saborne i Apostolske Crkve. Ona se zasniva na Hristovom obraćanju apostolima: „Idite, i naučite sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Svetoga Duha, učeći ih da drže sve što sam vam zapovijedio“ (Mt. 28,19-20). Misija je, dakle, nasušna potreba punoće crkvene kao ispunjenje zapovijesti Gospodnje, i ostvaruje se u objavljivanju blage vijesti cijelom svijetu. Ona je usmjerena na osvećenje ne samo čovjeka, nego i cijele tvorevine Božije, kako kaže sveti apostol Pavle „da će se i sama tvar osloboditi od robovanja propadljivosti na slobodu slave djece Božje“ (Rim. 8,21-23).

Bogoslovsko shvatanje pravoslavne misije zasniva se na njenoj trinitarnoj dimenziji. Ona izvire u Presvetoj Trojici, i izražava se dejstvom od Oca kroz Sina u Duhu Svetom datom apostolima. Ova misao se najjasnije potkrepljuje riječima zapisanim u Jovanovom Jevanđelju: „Jer Bog tako zavolje svijet, da je Sina Svog Jedinorodnog dao, da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, nego ima život vječni“. Cilj ovaploćenja Logosa jeste oboženje čovjeka. Jevsevije Kesarijski kaže da je Logos saobožio čovjeka postavši prvina nade naše. Prevječni Bog i Sin Božiji postaje čovjek, vraćajući ponovo posrnuli  rod ljudski u prvobitno stanje, a s njim i cijelu tvorevinu. Zato Crkva ima pred sobom zadatak, ne samo učenja naroda kojeg prosvećuje istinama vjere i vaspitavanja za hrišćanski način života, već isto tako i ne manje značajno, ostvarivanja ličnog čovjekovog učešća u liturgijskom i svetotajinskom životu Crkve Hristove. Crkva, kao lađa spasenja, blagovijesti vaseljeni Hrista Vaskrslog Pobjeditelja smrti i uvodi u novi svijet, u novo carstvo, u novi život koji ima svoju punoću u svetoj Evharistiji kao blagodarstvenom eshatološkom događaju.

Vrijednost ljudske ličnosti ogleda se u stvaranju po ikoni i podobiju Božjem, i slobodi kao jednom od najuzvišenijih darova Božjih čovjeku. Međutim, sloboda s jedne strane otvara mogućnost čovjeku da raste u mjeru rasta punoće Hristove, dok s druge strane ostavlja neizvjesnost da čovjek, zloupotrebivši tu slobodu, otpadne od Boga i dođe u iskušenje poremećaja cjelokupne tvorevine i narušavanja bogoustanovljenog poretka u svijetu. I upravo na ovom mjestu, misija Crkve pokazuje svoju punoću i smisao: da se približi svijetu, osveti ga i obnovi Imenom Božijim, podari mu novi sadržaj u svakodnevnom životu, poštujući autonomiju lokalne kulture i sredstva njenog izražavanja, ukoliko ne protivrječe hrišćanskim postulatima.

Cilj misije u širem smislu označava theosis tj. oboženje cijele tvorevine, a u užem smislu ona predstavlja težnju za ucrkovljenje ljudi za novi život u Hristu. Iz ove misli pravoslavni misionari pronalaze pokretačku snagu za inicijativu da je neophodno stvaranje misionarskih zajednica koje svoju punoću doživljavaju u Liturgiji kao praslici budućeg Carstva Božijeg. Uostalom, pravoslavni Hrišćani se na svim bogosluženjima mole i očekuju od Boga tu milost i blagodat, izražavajući se prozbom „sami sebe i jedni druge, i sav život svoj Hristu Bogu predajmo“.

Istorijski razvoj misije

Kada govorimo o razvoju misije kroz različite hrišćanske epohe, treba prvo naglasiti da Crkva ima već dvehiljadogodišnje iskustvo misionarskog rada. Shodno tome, istoriju hrišćanske misije mogli bismo, neobavezno, podijeliti na sledeće vremenske cjeline:

1. Prva tri vijeka,

2. Doba svetog cara Konstantina i vizantijskih careva,

3. Djelatnost svete braće Ćirila i Metodija, i

4. Savremeno doba.

Govoreći o razvoju misije i njenim uspjesima, možemo imenovati dva tipa Crkve:

1. Crkva malog stada, i

2. Crkva naroda.

Prva tri vijeka Hrišćanstva su vrijeme propovijedi apostola, njihovih učenika, svetih otaca i učitelja Crkve, koji su sav svoj uspjeh bazirali prije svega na poslanju Hristovom i rukovođenju Duhom Svetim, bez ikakve pomoći tadašnjeg političkog sistema. To je vrijeme teških stradanja usled negativnog stava rimskih imperatora prema Hristovoj nauci. Takvu Crkvu malog stada najviše karakteriše zajedništvo i solidarnost svih njenih članova. Sjetimo se samo katakombi, agapa, i drugih primjera ispovjedništva koji pokazuju savršenu autentičnost hrišćanskog života.

Od svetog cara Konstantina i Milanskog edikta pa nadalje, preovladava tip „Crkve naroda“ gdje jedna moćna država i kultura kao što je Vizantija (ili kasnije Rusija i Nemanjićka Srbija) stoji iza misionarske djelatnosti i pruža svu logističku i političku podršku. Pored ovog načina razvoja misije u različitim društvenim okolnostima, važno je napomenuti i jedan poseban fenomen, a to je kvalitet i kvantitet crkvenih zajednica. I tako u periodu tzv. „male Crkve“ akcenat je na kvalitetu prosvećenih, a u drugom periodu ipak se više govori o kvantitetu, mada to ne znači da nije bilo i kvaliteta.

Misionarsko životno djelo svete braće Ćirila i Metodija može se izdvojiti kao par excellence primjer savršenosti crkvene misije. Taj period će ostati zlatnim slovima upisan u cijeloj hrišćanskoj istoriji, kako po uspješnosti misije, tako i po karakterističnom pristupu povjerenom im bogougodnom djelu. Ne samo da su, zahvaljujući svetoj braći, mnogi narodi progledali Hristom i prodisali Duhom Svetim, nego su slovenski prosvetitelji pokazali sjajan primjer razumijevanja duha kulture i identiteta tih naroda. Oni dolaze među njih, usavršavajući slovenski jezik i prevodeći bogoslužbene knjige i sama bogosluženja na njihov jezik, pokazujući na taj način kako tzv. inkulturacija ima svoje eklisiološko i teološko opravdanje u praksi.

Na ovaj način, ukratko smo izložili najbitnije osobenosti istorijskog razvoja misije, iako bi se moglo još mnogo pričati o ovom sveobuhvatnom djelu. U nastavku ćemo govoriti o savremenom dobu, i najznačajnijim obilježjima misije, kao i načinima daljeg utvrđivanja i širenja misije kao jednog od osnovnih zadataka Crkve i njenog klira.

Savremeni ciljevi misije

Druga hrišćanizacija ili nova evangelizacija su termini koji se često pojavljuju u pravoslavnoj misiologiji. Imajući jasne ciljeve pred sobom kako smo ranije utvrdili (oboženje tvorevine i oprisutnjenje Hrista u svijetu kroz liturgijske zajednice), Crkva svojom misijom neprekidno dejstvuje na polju duhovne borbe, suočavajući se s mnogobrojnim iskušenjima. Moderno vrijeme apostasije, globalizma, sekularizacije, tehnološkog modernizma (u određenom smislu), neprekidnih sukobljavanja različitih naroda i civilizicija na religijskom i kulturnom planu, zatim duhovno stanje miliona i miliona ljudi oslobođenih od jarma bezbožničke ideologije i drugih antihrišćanskih ideologija novijeg vremena, samo su neki od faktora s kojima se Crkva hvata u koštac. Da bi dala adekvatan odgovor, crkvena misija uvijek mora da priznaje i neprestano ukazuje na središnje mjesto mira i pravde u životu ljudi. Hristos kaže: „Mir vam ostavljam, mir svoj dajem vam“. I zbog toga, Crkva i misionari blagovijeste jevanđelje mira svemu svijetu. Onaj mir koji prevazilazi svaki um, kako kaže sveti apostol Pavle. To se za Hrišćane toliko podrazumijeva, jer po riječima svetog Vasilija Velikog „ ništa nije toliko svojstveno Hrišćaninu koliko da mir gradi“.

Crkva kao Tijelo Hristovo, kao organizam Božiji, tako i postupa u svijetu. Da svi jedno budu! To je osnovna misao misije, u svim istorijskim epohama svijeta i civilizacije. A to je jedino moguće ostvariti kroz Hrista i sa Hristom koji je savršeni Mir, Pravda i Ljubav, što dalje navodi da jedino u Crkvi možemo doživjeti punoću ljubavi Božije, i ispunjenje čovjekovog naznačenja kao ikone Božije. Sveti Duh razdjeljuje darove svakom čovjeku koji dolazeći u svijet, pokajanjem, tvorenjem mira i pravde, i djelima ljubavi pokazuje da Bog zaista obitava u njemu i nadahnjuje ga ka savršenstvu vjere. U Carstvu Božijem, koje se ovaploćuje u Crkvi Njegovoj već ovde na zemlji, nema mjesta ni mržnji, ni neprijateljstvu, ni bezumnim podjelama. U Djelima apostolskim čitamo da je „Bog stvorio od jedne krvi svaki narod čovječanstva da stanuje po svemu licu zemaljskom“, i na drugom mjestu apostol Pavle svjedoči Galatima: „nema više ni Judejca ni Jelina, ni roba ni slobodnjaka, nema više ni muškog ni ženskog, jer ste svi vi jedan čovjek u Hristu Isusu“. Na pitanje ko je moj bližnji, Hristos je odgovorio pričom o milostivom Samarjaninu.

Pravoslavna Crkva uči da je, nezavisno od boje kože, pola, jezika, svaki čovjek stvoren da uživa ista prava u društvu. Na tom planu, Crkva treba dati svoj nesebičan i nemjerljiv doprinos. Crkva ima pravo da na javnom mjestu proklamuje svjedočenje svog tradicionalnog učenja, zasnovanog na Svetom pismu i Svetom predanju, i svetim ocima. Vršeći svoju spasonosnu misiju u svijetu, Crkva ne zanemaruje ni socijalni aspekt brige o ljudima, i u tom smislu, tamo gdje mogućnosti dozvoljavaju, brine o gladnima, ubogima, bolesnima, sužnjima, starima, progonjenima, beskućnicima i o svima drugima kojima je pomoć potrebna. Na to nas naročito podstiču riječi Hristove „kada učiniste jednome od ove moje male braće, meni učiniste“. Sveta Crkva Hristova, obuhvatajući u svoje naručje mnoge narode zemaljske, koji žive na raznim stranama svijeta, ističe načelo sveljudske žrtvene ljubavi, i podržava najtješnju saradnju naroda i država za mirno prevazilaženje razlika.

Stalno uvećavano nametanje čovječanstvu potrošaškog načina života, lišenog hrišćanskih moralnih vrijednosti, izaziva uznemirenost u Crkvi. U tom smislu, konzumerizam u sprezi sa sekularizovanom globalizacijom, prijeti da dovede narode do gubitka njihovih duhovnih osnova. Sredstva javnog informisanja često nastupaju pod kontrolom raznih ideologija i vladara iz sjenke, i tako postaju oruđa nemira i nemorala. Posebnu pažnju ukazuju slučajevi kada su vjerski principi i načela dovedeni do nepoštovanja i svetogrđa. Zato Crkva upozorava svoju djecu na opasnost od negativnog uticaja mas-medija, koji često služe ne za zbližavanje ljudi i naroda, nego za upravljanje njima. Istovremeno istim sredstvima Crkvi se otvara široko polje djelovanja budući da izdjeljenom svijetu projavljuje primjer evharistijske zajednice i jedinstva kao suštinski element eklisiološkog učenja.

Crkva je takođe dužna da pokaže brigu i o očuvanju životne sredine. Svijet sve više klizi ka ekološkoj katastrofi, koja je nesumnjivo uzrokovana ljudskim faktorom. Koristoljublje i zadovoljavanje prekomjernih materijalnih potreba dovode do uništenja životne sredine i do duhovnog osiromašenja čovjeka. Ne treba zaboraviti da prirodno bogatstvo zemlje nije vlasništvo čovjeka, nego Tvorca: „Gospodnja je zemlja i punoća njena, vaseljena i sve što živi u njoj“.  

Pravoslavna Crkva nije protiv nauke. Sposobnost za naučno istraživanje svijeta predstavlja dar koji je čovjeku dat od Boga. Crkva smatra da je naučnik slobodan da istražuje, ali i da je on obavezan da prekine svoje istraživanje kada se prestupaju osnovna hrišćanska i ljudska načela, sjećajući se Pavlovih riječi: „sve mi je slobodno ali nije sve na korist“. Sveti Grigorije Bogoslov poučava da „dobro koje se ne ostvari na dobar način, nije dobro“. Crkva poziva na očuvanje zdrave i čiste bioetike, i poštovanje svetosti ljudskog života od začeća do prirodne smrti. Čovjek nije prosto skup ćelija, tkiva i organa, niti ga predodređuju samo biološke činjenice. Naročito se podrazumijeva pastirsko staranje Crkve za bogodanu ustanovu porodice, koja se uvijek temelji na svetoj tajni hrišćanskog braka kao sjedinjenja muža i žene, koje oslikava mističnu vezu Hrista i Crkve. To postaje aktuelno posebno u kontekstu nastojanja da se u nekim zemljama ozakone, a u pojedinim nepravoslavnim zajednicama i bogoslovski utemelje, oblici zajedničkog života suprotni pogledima hrišćanskog predanja i učenja.

Zadatak Pravoslavlja je da današnjem savremenom čovjeku, koji se može uporediti sa jevanđelskom neplodnom smokvom, otkrije i pokaže život u Hristu, tj. da mu ukaže na onu tajnu o kojoj govori sveti apostol Pavle „da ne živim više ja, nego živi u meni Hristos“. Veliki ruski bogoslov otac Georgije Florovski govori nam da je pravoslavno bogoslovlje prošlo sve glavne stadijume mišljenja savremene Evrope: teologije baroka, sholastike, pijetizma, njemačkog idealizma i socijal-hrišćanstva, i da je sve to ostavilo dubokog traga na njemu i pravoslavnoj kulturi uopšte, ali da je Pravoslavlje opstalo i opstaće i u ovo naše vrijeme, jedino ako se bude držalo Svetog predanja i bogonadahnutog bogoslovlja svetootačkog. Sveti vladika Nikolaj Velimirović govoreći pak o Pravoslavlju kao nadnacionalnom, nadkulturnom i nadzemaljskom fenomenu kaže „da je zatvoriti Pravoslavlje u granice jedne nacije ili jedne provincije, isto što i zatvoriti sunčevu svjetlost u gvozdeni kovčeg“. Vjerujemo da je ovim riječima srpskog zlatoustog najbolje ilustrovan karakter Pravoslavlja kao vaseljenske svereligije.

Metodologija misije

Dostizanje postavljenih ciljeva u pravoslavnoj misiji zahtjeva rješavanje nekoliko zadataka:

• donošenje Jevanđelja do ljudi koji još nisu čuli pravoslavno svjedočanstvo;
• prosvećenje i buđenje svih krštenih ljudi koji se nalaze van blagodatnog tajinskog života Crkve, odgovorno molitveno stajanje pred Bogom i aktivno učešće u crkvenom životu;
• osvećenje onih nacionalnih crta koje dozvoljavaju narodima da, uz očuvanje sopstvene kulture, samouvažavanja i samoidentifikacije, unesu svoj jedinstveni doprinos u molitvenom proslavljanju Boga (inkulturacija);
• propovijed Jevanđelja i vršenje misionarskog bogosluženja na nacionalnim i stvorenim (npr. za gluvonijeme) jezicima;
• objašnjenje značenja svetih Tajni;
• priprema klira i misionara iz lokalnog stanovništva, ako to prilike dozvoljavaju;
• formiranje uslova za aktivno učešće novoobraćenih u životu parohije radi njihovog ucrkovljenja.

Ostvarenje u životu izloženih misionarskih ciljeva i zadataka moguće je samo kada je svaki član Crkve svjestan svoje lične misionarske odgovornosti.

U naše vrijeme se može izdvojiti pet osnovnih formi misionarske djelatnosti:

1. Vaspitna misija ili ucrkovljenje – predstavlja rad s ljudima koji traže Boga, s ljudima koji se pripremaju za sveto Krštenje, kao i s onima koji su već kršteni ali nisu dobili potrebno znanje osnova hrišćanske vjere. Takvi treba da shvate i prihvate bogoslovske osnove o bogonadahnutosti Svetog pisma i Predanja, ulazak u Crkvu čiji dio je svaki član zajednice, a jedina glava Sam Hristos. Doživljavanje Evharistije kao centra života pravoslavnog Hrišćanina.
2. Apologetska misija predstavlja svjedočanstvo istine Pravoslavlja u poređenju sa jeretičkim, sektaškim, agnostičkim i drugim nepravoslavnim učenjima. Apologetska misija je takođe usmjerena na suprotstavljanje prozelitskoj djelatnosti nepravoslavnih organizacija i pojedinaca.
3. Informaciona misija je pravoslavno svjedočanstvo najširim slojevima stanovništva preko svih dostupnih sredstava javnog informisanja. Za efikasan rad na ovom polju, neophodno je aktivno osvajati informaciono prostranstvo kroz sve vrste medija: radio, televiziju, internet i štampu. Izdavanje pravoslavnih publikacija, časopisa, knjiga i djela svetih otaca.
4. Spoljašnja misija predstavlja djelovanje među narodima koji nemaju istinske hrišćanske osnove u sopstvenoj nacionalnoj kulturi i tradiciji. Ona uvijek ima značajnu ulogu u životu Pravoslavne Crkve. Zahvaljujući ovoj vrsti misije nastale su novije Pomjesne Crkve.
5. Misija pomirenja. U savremeno doba, u kom postoje globalizacioni procesi, socijalno raslojavanje, aktivne masovne migracije ljudi koje su praćene nasiljem, terorizmom i napetostima, svjedočenje i objavljivanje mogućnosti pomirenja i prihvatanja različitosti treba da bude jedan od ključnih sadržaja pravoslavne misije. Misija pomirenja treba da pomogne ljudima da postanu svjesni mogućnosti i neophodnosti stvaranja mira, u saglasnosti sa apostolskim pozivom: „Starajte se da imate mir sa svima i svetost, bez koje niko neće vidjeti Gospoda“ (Jevr. 12, 14). Bližnji za nas je svaki čovjek, nezavisno od vjere, nacije, pola i društvenog porijekla. Dijalog života čini razgovor hrišćana sa ljudima drugih vjeroispovijedanja i ideologija. Tako ljudi poznaju jedan drugog, uvažavaju jedan drugog, uče se jedan od drugoga, zato što po riječima svetog Jovana Zlatoustog „nemamo ništa zajedničko samo s đavolom, a sa svim ljudima imamo mnogo toga zajedničkog“.
6. Misija među mladima pretpostavlja postojanje misionarske svijesti u parohijama koje imaju dobre uslove za rad sa pravoslavnom omladinom, što podrazumijeva ne samo bogoslužbeni kontakt u hramu, već i van njega. To je ono što neki crkveni oci (Albanski arhiepiskop Anastasije Janulatos) nazivaju liturgijom poslije liturgije i produžetkom Svete liturgije. Za ostvarenje ove ideje, nude se razne opcije: vjeronauka, radne akcije, dječji kampovi, poklonička putovanja, grupe za pomoć nemoćnima na parohiji, itd. Po riječima blaženopočivšeg patrijarha ruskog Alekseja Drugog, ovakve manifestacije pomažu mladima da pogledaju na Crkvu drugim očima, i da u njoj ne vide strogog sudiju nego brižnu majku. Društvo se na djelu ubjeđuje u pozitivan društveni značaj Crkve.

Kada govorimo o radu s omladinom, uočavamo nekoliko grupa na osnovu njihovog odnosa prema vjeri:

1. Ucrkovljena omladina, za koju je neophodno primjenjivati različite forme učešća u crkvenom i društvenom služenju, uklanjati barijere u crkvenoj svijesti (kao što je npr. distanca između klira i mirjana) koje stvaraju prepreke za učestvovanje u aktivnom životu evharistijske zajednice. Poslušati inicijative mladih i pobuđivati ih na pokazivanje lične aktivnosti i odgovornosti.
2. Neofiti ili novokršteni, koji su nedavno prišli vjeri, još uvijek malo upoznati s osnovama Pravoslavlja, i koji ponekad precjenjuju svoju kompetentnost u različitim pitanjima crkvenog života.
3. Neucrkivljena omladina, koja se načelno pozitivno odnosi prema Pravoslavlju. S njima treba strpljenja i vremena u smislu postepenog uvođenja i predstavljanja različitih formi stvaralačke aktivnosti koje ne protivrječe pravoslavnoj duhovnosti.
4. Mladi koji su izabrali druge hrišćanske konfesije, ali su sačuvali uvažavanje prema Pravoslavlju i ne odriču mogućnost dijaloga sa pravoslavnima. Najefikasniji način rada s ovom grupom jeste ostvarenje obrazovnih i kulturnih programa koji imaju prosvetnu dimenziju.
5. Neucrkovljena omladina koja ima ravnodušan stav prema vjeri. Ovo je najmnogobrojnija i zato najvažnija grupa necrkvene omladine. Za uspješan rad s ovom grupom, neophodno je rušenje stereotipa o Crkvi i duhovnom životu, kao i stvaranje preduslova za motivaciju da krenu u razvijanje svog duhovnog života. Temeljni principi u opštenju s takvom omladinom su iskrenost, otvorenost, strpljenje, nenametanje spoljašnjih formi Pravoslavlja, već pripremanje tla za njihov svjesni ulazak u Crkvu.
6. Omladina negativno raspoložena prema Crkvi. U radu s ovakvim mladim ljudima, prije svega je potrebno voditi dijalog u duhu ljubavi i nade na pomoć Božiju, jer Bog hoće da se svi ljudi spasu i dođu do poznanja Istine.

Misionar – saradnik Duha Svetoga i blagovijesnik Riječi Božje

U savremenim istorijsko-kulturnim i socijalno-političkim realnostima 21. vijeka, misionari nose blagu vijest ljudima koji još uvijek nisu svjesni potrebe za Crkvom. Ti ljudi su izuzetno različiti po svom životnom iskustvu, uzrastu, obrazovanju, interesima i profesijama. U međusobnim odnosima s ljudima misionar treba da upamti da on nije propagandista ni agitator, već saradnik Duha Svetoga i blagovijesnik Riječi Božje, kako je zapisao sveti apostol Pavle u Prvoj poslanici Korinćanima. Zahvaljujući Bogu za blagodatnu priliku da ostvari misionarsko djelo u savremenim uslovima, pravoslavni misionar u svom srcu uvijek treba da nosi apostolske riječi: „I ako imam dar proroštva, i znam sve tajne i sva znanja, i ako imam vjeru da i gore premještam, a ljubavi nemam, ništa sam.“

Jerej Radovan Dimitrić,

Paroh u Koprivnici