Proslavljen spomen Svetog Ispovjednika Dositeja

Sveti Dositej je bio čovjek ljubavi, koji je izgrađivao mostove i koji je svoj vjerni narod vaspitavao da čitavim svojim bićem slavi Boga i da čitavim svojim bićem voli sve ljude, rekao je Mitropolit Porfirije.

Spomen Svetog Ispovjednika Dositeja Zagrebačkog proslavljen je, u srijedu 13. januara, Božanstvenim Liturgijama u zagrebačkom Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg i u gimnazijskoj kapeli Svetog Save, gdje je svetu arhijerejsku Liturgiju služio Mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije. Sasluživalo mu je bratstvo manastira Svete Petke, čiji je ktitor i osnivač upravo Sveti Ispovjednik Dositej.

U liturgijskoj besjedi Mitropolit Porfirije je čestitao praznik i poželio da molitve Svetog Dositeja štite sve ljude koji žive na ovim prostorima. Poželio je i da, poput Svetog Dositeja, imamo čisto srce i poznanje Boga, ali istovremeno i njegovu spremnost da, ako zatreba, i svojim životom posvedočimo veru u Hrista, jer kako Gospod kaže u Jevanđelju: ’Ko se postidi mene pred ljudima toga ću se i ja postideti pred Ocem Nebeskim’. Sveti Dositej ne samo da se nije postideo, nego je na sve četiri strane sveta svedočio Hrista i to onakvog kakvog je primio u Crkvi, onakvog kakvog su propovedali Apostoli i svedočili sveti Oci. Svedočio je Hrista, koji je došao u svet, raspet, umro na krstu i vaskrsao, da bi nama ljudima otkrio smisao našega postojanja, da bi ukazao da postojeći u istoriji prolazimo kroz razna iskušenja i razne ispite“.

Vladika je rekao i da „kako odmiče globalna istorija, ali i istorija pojedinačnih života, iskušenja i teškoće, po pravilu, bivaju sve veće i veće. U naša vremena teškoće nisu manje, nego što su bile u prošlosti, ali čim su nama date i čim smo mi rođeni u ovom vrmenu i prostoru, to znači da nam Gospod daje i potrebnu blagodat, kao i Svoju silu i snagu da kroz ta iskušenja prolazimo, kako bismo prolazeći kroz njih čistili svoje unutarnje biće, svoje srce i dušu i kako bismo uzrastali u ljubavi. Iskušenja su, dakle, svojevrsni zadaci koje Gospod postavlja pred nas. Poziva nas da ih rešavamo kako bismo u Duhu rasli, a to znači rasli u ljubavi prema Njemu, Živome Bogu, ali i prema svojim bližnjima, odnosno prema svakom čoveku, jer bližnji je onaj koga mi u srcu svome imamo kao bližnjeg, a ne onaj koji kaže da to jeste ili nije. To znači da naš bližnji može biti i onaj koji nam se protivi, pa čak i onaj koji, za sebe, određuje da mi nismo njegovi bližnji. To ko je naš bližnji zavisi od toga da li smo mi nekoga doživeli i definisali i prihvatili kao bližnjega. Pozvani smo da, po Gospodnjoj reči, svakog čoveka prihvatamo kao svoga bližnjeg“.

Mitropolit je istakao da je Sveti Dositej svojim životom potvrdio vjeru u Živog Boga, raspetog i vaskrslog Hrista, te da je bio čovjek ljubavi i građenja mostova, ali i više od toga, vaspitavao je svoj vjerni narod da, kao i on, čitavim svojim bićem slavi Boga i da voli sve ljude.

„Neka bi nam Gospod dao tu veru, odlučnost i snagu Svetoga Dositeja kako bismo do kraja mogli upoznati njegov podvig i njegovu ličnost, te i sami potom ići putem kojim je on prošao, a to je put istine i pravde Božije“, pozvao je Mitropolit Porfirije.

Proslava Svetog Dositeja Ispovjednika Zagrebačkog obilježena je na imanju koje je 1888. godine Đuro Avirović, dugogodišnji odbornik i crkveni tutor, zavještao Srpskoj pravoslavnoj Crkvenoj Opštini zagrebačkoj. Upravo ovdje je 1936. godine Mitropolit Dositej osnovao manastir Svete Petke. Od osnivanja manastira, pa sve do početka Drugog svjetskog rata, sestrinstvo manastira sačinjavale su uglavnom monahinje ruskog porijekla.

Danas je na ovom imanju izgrađena Srpska pravoslavna gimnazija i Duhovni centar, ali je stari manastirski konak, sa kapelom posvećenom Prepodobnoj Paraskevi, mjesto na koje pravoslavni Srbi iz Zagreba rado dolaze na molitvu i koje trajno čuva uspomenu na mučeničko stradanje i nepokolebivo ispovjedanje pravoslavlja njegovog osnivača i prvog Mitropolita zagrebačkog, Svetog Dositeja.

Dolaskom vladike Porfirija na tron Mitropolije zagrebačko-ljubljanske manastir Svete Petke je ponovo oživio i danas funkcioniše kao muški manastir.

Fotografije: Nenad Jovanović