Promocijom spomen-knjige o osvećenju Sabornog hrama u Baru, počela proslava desete godišnjice od osvećenja

Proslava desete godišnjice od osvećenja Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru, počela je sinoć u kripti Sabornog hrama, promocijom spomen -knjige o osvećenju hrama pod nazivom „Dugo očekivani dan“ na kojoj su govorili Njegovo visokopreosveštenstvo arhiepiskop cetinjski mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije, protojerej-stavrofor Obren Jovanović i protojerej-stavrofor Igor Balaban.

Knjigu je priredila protinica Olivera Balaban, a dizajn je uradio protojerej Aleksandar Orlandić.

Saborni hram Svetog Jovana Vladimira u Baru  osveštan je u godini obilježavanja hiljadu godina od mučeničkog stradanja Svetog kralja Jovana Vladimira, 25. septembra 2016. godine, rukom jerusalimskog patrijarha Teofila III, našeg srpskog patrijarha Irineja, arhiepiskopa Tirane i sve Albanije Anastasija, arhiepiskopa ohridskog i mitropolita skopskog Jovana i predstavnika svih pomjesnih pravoslavnih crkava, i tako postao jedan od najznačajnih mjesta ne samo u Crnoj Gori nego i šire.

Na dan osvećenja u sveti presto ugrađene su čestice moštiju Svetih mučenika iz Lavre Svetog Save Osvećenog, jasenovačkih mučenika i Svetog Jovana Vladimira, a svečanost je okupila goste iz cijele pravoslavne vaseljene i brojne vjernike iz Crne Gore i regiona.

Čestitajući praznik desete godišnjice od osvećenja Hrama, mitropolit Joanikije je naglasio ključnu ulogu mitropolita Amfilohija prilikom gradnje hrama

„Dobili smo lokaciju, urađen prijekat, ali ispočetka je to išlo jako sporo i moralo je tako biti, jer se gradio i saborni hram u Podgorici. Tek kad se skoro završavao saborni hram u Podgorici, onda je krenula gradnja ovoga Sabrnog hrama u Baru i išla je nezaustavljivo. Mislim, tu su zaslužni mnogi od arhitekata Peđe Ristića i Svetislava Popovića, građevinskih inžinjera, velikih dobrotvora, donatora, naših sveštenika koji su se uključili u gradnju ovoga hrama, svih ljudi koji su na bilo koji način pomogli. Ali, onaj ko je imao taj kapacitet da sve te ljude objedini, da ih sabere, motiviše, obodri, ohrabri i usmjeri da svakome da mjesta u tom velikom poduhvatu, tom zaista Božijem djelu je bio blaženopočivši mitropolit Amfilohije i naravno to je povezano sa ukupnim njegovim radom do tada. On je sebe izgrađivao kao ličnost jedne svete saborne i apostolske crkve. On je imao tu sabornu svijest. Svijest o sabornosti Crkve kao takve, a onda naravno, to se prenosi i na praktične stvari pa ima jedan paradoks, jedan čudni fenomen. Za mitropolita Amfilohija su mnogi govorili da on nije dobar organizator, administrator da je kod njega stalno haos i svi ti koji su govorili, nalazili su opravdanja za te svoje tvrdnje, ali nisu vidjeli ono glavno što je kod njega, da je on pokretač, da je on stvaralac, da je on ličnost koja zna da objedinjuje ljude, da sabira talente, da sve to nekako znalački mudro na spasenje svih, ukombinuje. Nije lako različite ličnosti, darove, ljude, različite karakere objediniti da svi složno rade na jednom istom Božijem djelu i da za svakoga tu ima mjesta i širine i da svako može da svoj dar ugradi u svetinju, u saborni hram koji se podiže. On je često govorio da se svi uključe i govorio je „duha ne gasite“, dajte da svi koji žele da se uključe da im se da prilika, da svi dobiju blagoslov prilikom podizanja Sabornog hrama ovog i Sabornog hrama vaskrsenja Hristovog u Podgorici.“

Visokoprreosvećeni mitropolit potom je kazao da je uporedo sa izgradnjom hrama bilo mnogo važno što smo se i mi izgrađivali kao crkvena zajednica, na božanski čudesan način.

„Vidimo da se ta zajednica hvala Bogu umnožava, da hram živi punim životom i nije samo cilj sagraditi hram. Cilj je da se u sagrađenom i ukrašenom hramu sabiramo i da se mi duhovno izgrađujemo i da se u njemu osvećujemo. Da mi postanemo, svako od nas, hram Duha Svetoga. Podižemo hram koji osvećujemo i koji oblačimo u Božiju svjetlost prilikom osvećenja, u Božiju blagodat, da bismo se i mi sami prosvijetlili i obukli u Božiju blagodat. Zato, evo poslije deset godina od osvećenja mi blagodarimo Bogu na Njegovim neizmjernim darovima koje neprestano izliva na ovaj sveti hram preko svetih bogosluženja. Ono što je veoma važno, hram je posvećen Svetom Jovanu Vladimiru, onome koji je u istoriji ovoga grada ostavio najdublji pečat, onoga koji nas je utemeljio u svetoj vjeri pravoslavnoj i svojim svetim životom i posebno svojom žrtvom za Gospoda“- zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo arhiepiskop cetinjski mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije.

Protojerej-stavrofor Obren Jovanović je, oživljavajući sjećanja na svoj boravak u Baru u to vrijeme, istakao da tamo gdje se svetinja gradi, ona se gradi da bi se svi osjećali „kao kod kuće“ i da je to prvi prag koji imamo.

„Božjim blagoslovom ja sam imao blagoslov blaženopočivšeg mitropolita. Došao sam na Cetinje 2002, a ovdje su temelji osveštani 2002. godine, a znam koliko je mitropolitu bilo stalo da pored hrama u Podgorici koji se uveliko tada gradio, da se gradi i hram u Baru. Znamo svi koliko je to važno i za ovaj grad. Bili smo uključeni kroz razne odbore, pomaganje da se nađu dobrotvori, priložnici što nimalo nije bilo lako, jer tako dva velika hrama uporedo graditi zaista je bio veliki poduhvat, čak smo u jednom momentu pomislili da je to nemoguće, s obzirom da se približaalo osvećenje Hrama u Podgorici. U suštini kad bolje čovjek razmisli, to je pomoglo jedno drugome. To ništa nije u suštini odmoglo.

Ono to je meni bila izuzetna čast da sam jedno sedam, osam mjeseci intenzivno boravio u gradu Baru, dolazeći sa Cetinja prateći rad sa majstorima, ocima, članovima odbora. Trebalo je hram opremiti sa stvarima koje su potrebne za bogosluženje. Trebalo ga je završiti. Vjerujte, čuda su se ovdje dešavala i ovdje je Bog pomagao i Sveti Jovan Vladimir.

Ono što je bilo najljepše, kad su se završile ploče i mozaici i uređenje, tu je na desetine mladih ljudi sa krpama ušlo i svi glancaju taj prostor. Mi sređujemo oltar, a mitropolit kad je vidio taj prizor, to je toliko bilo blagodatno, da se vidi koliko je ovaj narod u stvari bio željan ovog jednog bogoslužbenoga mjesta.

Ono drugo, sadile su se masline, otac Radojica Božović je zvao, da se čitav ovaj prostor kultiviše, narod je dolazio da sam sadi sadnice. Bog zna koliko je molitava ugrađeno i u ove masline koje krase portu hrama.

Jedan čvjek iz Herceg Novog je donirao vrata od bronze i takvih slučajeva je bilo mnogo.

Ova djeca sa folklora ovdje koji su  vježbali, omladina, vatrogasci koji su učestvovali u pripremi, uređenju porte, izmeštanja palmi, za koje smo u jednom momentu shvatili da će nam smetati po sredini.

Sad kad se sjećam svega toga, vidim da je to bilo čudo Božije i kako blagoslov i ljubav Božija i ljubav ovga naroda su učinili nešto da ovaj hram bude ovakav kakav jeste i da bude sabiralište svih tih duša i ako Bog da kroz vijekove će se ovdje oblagodaćivati i primati darove Božije“- naveo je protojerej-stavrofor Obren Jovanović.

Protojerej-stavrofor Igor Balaban se prisjetio perioda kada je bila opredjeljena parcela za hram, ali kada je to i dalje bilo mnogo daleko od početka gradnje.

„Tih godina, to je bila negdje 2000. maltene se ništa nije dešavalo. Bio je ovaj krst tu, oko njega to močvarno zemljište, kao što je čitavo barsko polje nekada bilo i tu smo se okupljali i gradili tu živu crkvu.

Zemljište je zauzeto u prvoj polovini devedesetih godina, čuvenim štrajkom glađu, kako je to mitropolit Amfilohije insistirao da se zove, strogim postom oca Bogića. Tu je stavljen krst, teritorija obilježena, ali nije sve išlo tako glatko. Bio je krst negdje na mjestu tadašnjeg oltara i onda se godinama moglo malo šta učiniti. Doduše, bile su strašno teške godine, dok se, najzad u jednom trenutku, nije izlila ploča. Kad ono još par godina je bilo potpuno zamrlo. Ali nije zamro crkveni život. Crkveni život se i dalje izgrađivao. Ta prva cigla ugrađena ovjde, ona je bila u tamo nekoj radionici i dalje je bila u radnom procesu i ljudi su zrno po zrno na tu ciglu stavljali i Bogu hvala 2009. godine dolazi do vrlo intenzivnog rada na gradnji hrama i izgleda da je ta cigla tih godina dobila svoju formu, bila je spremna da se ugradi, a ta cigla je građena očigledno molitvama desetina stotina hiljada vjernika ovoga grada i trudom svih koji su to kasnije pomagali. Ali, bilo je neophodno da se nekako dobro to prekali sve. Nije s lakoćom išlo, ali smo zato dobili rezultat koji je sjajan i koji će da ukrašava ovaj grad, ako Bog da dok je svijeta i vijeka.

Mi smo se tih godina, kad sam negdje ulazio u crkvu, sve je bilo u znaku Svetog Jovana Vladimira. To je vjerovatno bilo zaslugom mitropolita Amfilohija, s obzorim da je, svi ćemo se sjetiti toga,  da je taj kult bio skoro potpuno zamro. Jedna od osnova toga kulta bilo je okupljanje oko krsta Svetog Jovana Vladimira. To okupljanje je bilo zabranjeno odlukom komunističkih bogobornih vlasti 1954. godine. Od tada, Sveti Jovan Vladimir nije bio ličnost o kojoj se mnogo govorilo. Postojala su predanja, čuvalo se to, kako su zajedno izlazili na Rumiju, mogli smo da čujemo te priče, ali nije niko na pravi način vrjednovao taj kult. A šta je pravi način vrjednovanja tog kulta? To je ono o čemu u velikoj mjeri govore besjede u ovoj knjizi, govore izjave iz ove knjige i slova koja su ovdje zabilježena, a govore upravo o tom mučeničkom njegovom stradanju. Ono što je osnovna odlika kulta Svetog Jovana Vladimiraa bila je mučeničko stradnje.

Sad je interesantno, treba vidjeti kako je mitropolit Amfilohije odlučio da baš bude hram u Podgorici vasksenja, a ovdje Svetog Jovana Vladimira. Ja ću sada da naravno improvizujem potpuno, ali možda to nije bilo daleko od njegovog razmišljanja. Htio je da utemelji na neki način Mitropoliju, imajući Cetinjski manastir kao jedno mjesto koje nije nikad zamrlo, koje je uvijek bilo aktivno. Ono je imalo istorijski kontinuitet i osobito mjesto u crnogorskoj istoriji i on je dodao onda ono što je mislio da treba dodati u novoj evangelizaciji, jer ono što smo mi doživjeli devedesetih godina i početkom 21. vijeka, mislim da nema potrebe da se uzdržavamo da ne kažemo da je to bila nova evangelizacija ovoga prostora. Ovaj prostor je bio duboko ateiziran, bio je daleko od Božije riječi, daleko od Boga. Malo je kome to bilo na pameti, a kamoli u srcu i na usnama i onda mislim da je on dodao sljedeće: mučeništvo u liku Svetog Jovana Vladimira, oslanjajući se na tradiciju koju je imao u Baru i šta dolazi poslije mučeništava. Dolazi slava. Poslije Velikoga petka dolazi vaskrsenje. I mislim da su to dvije tačke zbog kojih je odlučeno da baš bude ovdje hram posvećen Svetom Jovanu Vladimiru, a da bude u Podgorici kao glavnome gradu naše zemlje, da bude posvećen hram vaskrsenju i pobjedi nad smrću.  Tako da mi se čini da to značenje i to što bi možda neko mogao da smatra nekim učitavanjem u njegovu misao, ali sam potpuno siguran, znam da je on tako išao kroz život i da nas je sve zajedno, svi smo bili svjedoci, mnogo puta tome upravo učio. Krsnovaskrsnom hrišćanskom pozvanju i prizvanju. Tako da u savremenoj Crnoj Gori, Crkvi ovdje kod nas u našoj Mitropoliji, Sveti Jovan Vladimir ostaje kao prvomučenik, na izvjestan način, a i ovaj hram je znak toga, a Sabrni hram Hristovoga vaskrsenja u Podgorici ostaje i postaje znak pobjede hrišćanske nad smrću i pobjede i vaskrsenja nad svakim zlom u svijetu.

Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska

Fotografije