PLAVŠINAČKA SVIJEĆA BRAĆI BOCARIĆ

Porodica Bocarić vodila je svoje porijeklo iz Tesalije, u današnjoj Grčkoj, a samo prezime je poticalo iz Albanije, gdje su stari Bocari bili zanatlije i bavili su se izradom grnčarije. Jedna od najpoznatijih ličnosti iz ove porodice je Marko Bocaris, slavni borac za oslobođenje Grčke od turskog ropstva. O njegovom junaštvu i pogibiji pisao je naš čuveni pisac, pravnik i filosof Jovan Sterija Popović.

Ovaj uvod nam je važan, da bismo najavili iz kakve porodice dolazi jedna nesvakidašnja pojava u svijetu kulture i umjetnosti našeg podneblja, značajna za istoriju srpskog stvaralaštva na polju crkvene ikonografije.

Anastas Bocarić, rođen je u Budvi 1864. godine, od oca Evanđelja i majke Anđelke. Umjesto da krene stopama svojih roditelja koji su se bavili trgovinom, mladi Anastas, kao i kasnije njegov 12 godina mlađi brat Špiro, u ranoj mladosti odlučuju da svoj talenat pokažu kroz slikarstvo i vajarstvo. Svoj mladalački duh i temperament Anastas pokazuje tako što, poput mladog Rastka Nemanjića, bez odobrenja roditelja, odlazi iz porodičnog doma. Put ga vodi najprije u Solun, gdje je završio slikarsku školu, a zatim i u Atinu gdje je uspješno završio akademiju.

Po povratku u Crnu Goru, kratko se zadržao u Budvi, da bi potom došao na Cetinje, na dvor knjaza Nikole, gdje se zaposlio kao dvorski slikar. Uradio je veliki broj portreta, koji, nažalost, nisu u potpunosti sačuvani.

Međutim, ono što nas najviše zanima, i što je samim tim i motiv za pisanje ovog teksta, jesu Anastasova ikonopisačka ostvarenja. Veliku pomoć u ovom poduhvatu imao je od mlađeg brata Špira. Uz znatan broj portreta koje su uradili, veoma brzo dobijaju porudžbine za izradu pojedinačnih ikona ili cijelih ikonostasa. Dosta su radili u Sarajevu, zatim po Hercegovini i Hrvatskoj.

Nažalost, veoma je mali broj sačuvanih religioznih kompozicija. O njihovom uspjehu na polju ikonografije pisano je u zapisima Srpske pravoslavne mitropolije karlovačke od 1902. do 1905. godine, i Mitropolije bosansko-dabrovačke. U njima se zapaža da je Crkva bila zainteresovana za mlade slikare koji su potencirali zografski kanon i svježinu u koloritu, zbog čega su oltarske pregrade ostavljale lijep utisak na vjernike.

Među mnogobrojnim crkvama na gorepomenutim područjima gdje su radila braća Bocarić, za našu Mitropoliju zagrebačko-ljubljansku naročito je zanimljiv hram Svetog pravednog i četvorodnevnog Lazara u Plavšincu, kod Koprivnice. U bilješkama stoji „da je crkva sazidana u obliku lađe, slava se održava svake godine, hram se nalazi u dobrom stanju, templo je slikao Bocarić 1895. godine, u selu ima srpsko pravoslavno groblje.“

Mnogobrojna umjetnička ostvarenja braće Bocarić iz raznih oblasti: ikonopisanja i portreta raznih ličnosti iz javnog života, samo su dokaz njihovog širokog shvatanja likovne umjetnosti, crpeći iz nje sve raspoložive resurse da bi kroz njih ispoljili svoje unutrašnje impresije. Radeći čak i odvojeno u nekim periodima života, davali su svoje umijeće i sebe u potpunosti, ne samo u oblasti likovnog stvaranja, već i u drugim djelatnostima kulture, gdje god su živjeli i stvarali.

Zanimljivo je pomenuti da je ove godine obnovljen Anastasov grob u Budvi, gdje je preneseno njegovo tijelo nakon upokojenja u Perastu 1944. godine. Povodom obnovljenja groba, budvanski sveštenici i vjernici služili su parastos za pokoj duše braće Bocarić. Za razliku od Anastasa, Špirovo nadgrobno obilježje ne postoji, s obzirom da su njega ustaše uhvatile i mučenički usmrtile 1941. godine, na nepoznatom mjestu. Vjeruje se da se to dogodilo u Jadovnu, gdje je završilo mnoštvo Srba mučenika u periodu Drugog svjetskog rata.

Obnovljeni grob Anastasa Bocarića u Budvi

Ovaj mali i skromni tekst je pokušaj iskazivanja velike zahvalnosti, svojevrsni posthumni omaž i upaljena svijeća voštanica za pokoj duša Bocarića, koji će ostati u vječnom sjećanju na parohiji plavšinačkoj i koprivničkoj, kao i u cijeloj Mitropoliji zagrebačko-ljubljanskoj.

Paroh koprivnički jerej Radovan Dimitrić

* Za sastavljanje teksta korišćena je biografska knjiga Dragane Ivanović „Putnici sa kistom“.