Hramovna slava u Litiji
15/10/2023
Svešt. muč. Dionisije Areopagit, ponedjeljak, 16. oktobar
16/10/2023

Patrijarh Porfirije u Podgorici

”Dužan sam da vas podržim u svemu onome što je jevanđelsko, što je čestito i što je vrlina, da vas podržim da u svakoj prilici budete ono što jeste”, rekao je Patrijarh Porfirije u Podgorici.

 

Svetom Liturgijom u hramu Vaskrsenja Hristovog u Podgorici, u nedjelju, 15. oktobra, načalstvovao je Njegova Svetost Patrijarh srpski Porfirije. Predstojatelju Srpske Pravoslavne Crkve je u hramu u kom se sabralo više hiljada vjernih sasluživao Mitropolit crnogorsko-primorski Joanikije, više arhijereja i brojno sveštenstvo.

Nakon Svete Liturgije, Patrijarh i Mitropolit Joanikije osveštali su i položili kamen temeljac crkve Svetog Save i Pravoslavne gimnazije „Sveti Sava“, čija je izgradnja počela u maju ove godine.

Dan ranije, u subotu, 14. oktobra, Njegovu Svetost je na platou Sabornog hrama dočekalo više desetina hiljada stanovnika Podgorice, ali i mnogi iz drugih dijelova Crne Gore. Služena je doksologija Patrijarhu, a okupljeni su radosno dočekali i desnicu Svetog Spiridona Trimituntskog Čudotvorca koju je na blagoslov vjernom narodu donio Mitropolit Krfa, Paksona i Diapontijskih ostrva Nektarije.

 

Istog dana, Patrijarh se susreo i sa predsjednikom Crne Gore Jakovom Milatovićem.

U nastavku u cjelosti prenosimo Patrijarhovu besjedu izgovorenu na Svetoj Liturgiji, u nedjelju, 15. oktobra.

”U ime Oca i Sina i Svetoga Duha! Blagosloveni smo, braćo i sestre, danas što se nalazimo u ovom divnom našem pravoslavnom hramu koji je posvećen Spasitelju i Gospodu našem Isusu Hristu, što smo sabrani ovde u hramu koji je duša grada Podgorice i što smo, sabravši se, projavili i projavljujemo ko smo i šta smo. Projavljujemo da smo narod pravoslavne vere, pravoslavni hrišćani, a isto tako potvrđujemo da je pravoslavna vera naš kontekst života i postojanja, stvaralaštva, međusobnih odnosa i izgrađivanja duhovne kulture. To je prostor koji je oblikovao naš narod kroz vekove i kroz istoriju vodio.

Srpski narod je kroz mnogo vekova živeo bez bilo kakve svoje države, ali nijednog trenutka nije odustao od sebe, nije odustao od onoga što jeste, od svog identiteta. Nikada nije napustio svoju pravoslavnu veru i svoju Pravoslavnu Crkvu i ona ga je vodila i čuvala i sačuvala do naših dana. Štaviše, ne samo da ga je vodila i čuvala, nego je ta pravoslavna vera bila i pokretač, snaga i inspiracija plodnog i bogatog stvaralaštva kojim se naš narod, narod srpski, ponosi i kojem se divi čitav svet. I danas, iako smo rasejani po svetu, nalazimo se u više država, postoji jedna crvena nit koje nas spaja u jedno, koja nas čini jednim, a to je Pravoslavna Crkva i pravoslavna vera. Dokle god smo vezani za tu svoju veru, mi u isto vreme, imajući svoj pravoslavni hrišćanski identitet kao temelj, kao fundament, imamo snage i sposobnosti da čuvamo, da izgrađujemo i razvijamo i svaku drugu vrstu našeg identiteta, a to, braćo i sestre, ako igde znamo, znamo ovde u Podgorici, jer ovde je duboko zasađen naš početak i naš koren. Ovde, u ovom gradu, rođen je srpski župan Stefan i odavde dejstvujući ujedinio je Rašku i Zetu. Župan Stefan, potonji Sveti Simeon Mirotočivi, jeste i roditelj Svetog Save, prvog Arhiepiskopa srpskog, onog koji je zajedno sa molitvama svog oca podigao svetogorsku svetinju Hilandar i onog koji je jedamput za svagda odredio smernice, kurs broda našeg naroda kroz bespuća istorije, kroz Scile i Haribde raznih povoljnih i nepovoljnih događaja po pravoslavni srpski narod. Zato ovde, braćo i sestre, bolje nego na drugim mestima znamo ko smo, znamo koje smo vere, ona nas odlikuje i afirmiše. Znamo i kojim jezikom govorimo, znamo i kome narodu pripadamo.

 

Patrijarh Porfirije i Mitropolit Krfa Nektarije

 

Vera, braćo i sestre, jeste kriterijum i mera našeg postojanja, zlatno pravilo koje nas gradi, čini zajednicom, čini Crkvom, čini narodom, ali i način našeg postojanja, To nije vera u bilo šta, nije vera u postojanje tek negde nekakvog dalekog Boga, neke svemoćne sile koja upravlja svetom, kojoj se klanjamo, koje se bojimo i koju hoćemo da umilostivimo. Naša vera jeste vera u živog, ličnog Boga, Jednog u Trojici Boga, Oca Sina i Svetoga Duha. Naša vera jeste vera u ovaploćenog Sina Božjeg Isusa Hrista Bogočoveka, koji u svojoj punoći otkriva meru Božju nama ljudima, a u isto vreme otkriva sobom i meru savršenstva ljudskog, meru savršenog čoveka. Ta vera nije, dakle, apstraktna, sentimentalna vera, nego živa vera. Ona je način našeg postojanja, jer „vera bez dela je mrtva“, kako kaže apostol Jakov. Šta to znači, braćo i sestre? Znači da ta vera nije pojedinačna nego narodna, crkvena, saborna i da ta vera mora da bude konkretna, a odlika i kriterijum istinske i prave vere – današnje Jevanđelje nam to otkriva – jeste ljubav. I samo Jevanđelje Hristovo moglo bi se svesti na jednu reč, a ta reč je ljubav. Naravno da ljubav podrazumeva drugog, bližnjeg, ali ne u kontekstu etičkih normi i pravnog sistema u kojima važi pravilo da voliš onog koji voli tebe, da daruješ onog koji daruje tebe, da jednom rečju daješ onoliko koliko dobijaš.

Vera na koju nas Gospod poziva jeste vera koja će se ovaplotiti u ljubavi po pravilima da ne činimo drugima ono što ne želimo da čine oni nama i da ne činimo samo onima koji nama čine jer u čemu je tu veličina? U čemu je tu hvala? To čine i oni koji ne znaju Boga! Uzvraćaju meru za meru, ljubav za ljubav. Štaviše, Gospod nas poziva na, paradoksalno, veru koja se ovlapoćuje kroz ljubav i koja nas poziva na to da volimo i neprijatelje svoje. Logika ovog sveta to ne može da prihvati. Logika ostrašćenog i palog čoveka se protivi tome. Ova i ovakva ljubav zahteva i podrazumeva rizik i prevazilaženje sebe, upodobljavanje sebe Hristu. To je poziv na oslobađanje od samoljublja, od egoizma, od sebičnosti. To je poziv, braćo i sestre, na krst, ali na krst koji je krst Hristov i zato je blag, jednostavan i lak. Taj i takav krst nosi u sebi silu pobede. Taj i takav krst nosi u sebi silu vaskrsenja i predukus tajne budućeg veka, tajne Carstva Božjeg. Tom i takvom verom i tom i takvom ljubavlju zadojen je i napajan naš srpski pravoslavni narod. Ako iko to zna, to znate vi ovde u Podgorici, u Crnoj Gori, jer ovde je naš koren, ovo je naše rodno mesto, rodno mesto svih pravoslavnih Srba gde god se nalazili, jer ovde se rodio Stefan Nemanja, srpski župan, otac prvog Arhiepiskopa Srpske Pravoslavne Crkve, otac Svetog Save, kormilara naše Crkve.

Zato ovde mi znamo koja je naša vera. Njom se ponosimo. Ovde mi znamo da pripadamo srpskom narodu i time se ponosimo. Ovde znamo da govorimo i jezikom Svetog Save, a to je  jezik Jevanđelja, da gledamo očima Jevanđelja, očima Hristovim, da mislimo umom Hristovim, ali znamo isto tako da govorimo najdivnijim jezikom, srpskim jezikom velikog Njegoša i, rekao sam i sinoć, jezikom Stefana Ljubiše i srpskim jezikom Marka Miljanova. Zato, braćo i sestre, sabrani ovde danas, da se molimo da budemo uvek dostojna deca Svetog Save i Svetog Simeona Mirotočivog, da uvek znamo koja je naša vera i da živimo njom, da kroz nju posmatramo ljude sa kojima se susrećemo i sa kojima delimo ovu divnu zemlju i ove balkanske prostore, da znamo svoj jezik, da ga čuvamo i njim da govorimo.

Ja, kao vaš duhovni otac i kao poglavar naše Crkve, dužan sam da vas podržim u svemu onome što je jevanđelsko, što je čestito i što je vrlina, da vas podržim da u svakoj prilici budete ono što jeste, da sa ponosom i dostojanstvom uvek, bez kompleksa, slobodno i odlučno ispoljavate i pokazujete ono što jeste – ono što zovemo svojim identitetom – i kao vernici naše Crkve i kao pripadnici svog naroda i kao oni koji govore divnim srpskim jezikom. Samo onda kada smo svesni sebe, braćo i sestre, moći ćemo da ispunimo i onu zapovest Hristovu da volimo i one koji nam ne čine dobro, pa čak i one koji nam se protive. Samo onda kada smo svesni sebe, kada znamo ko smo i šta smo, kada poštujemo sebe, kada sa ponosom ispoljavamo to što jesmo, samo u toj prilici moći ćemo da prihvatamo drugog i drugačijeg, da grlimo onog koji je pored nas, čak i onda kada to neće, čak i onda kada nam se protivi, jer znamo, i tako je naš narod živeo kroz vekove, da će nas Bog pitati ne šta je nama radio neko drugi, nego šta smo radili mi njemu.

Neka bi Gospod Bog dao da danas sabrani u jednoj veri, u jednoj nadi i ljubavi u ovom svetom hramu, kada slavimo deset godina od njegovog veličanstvenog osvećenja, uvek budemo verni Hristu i verni sebi i svom putu kako bismo, onom verom koja je učinila da jesmo to što jesmo i onom Crkvom koja nas čini da budemo ponosni, mogli uvek da slavimo zajedno sa svima svetima Jednog u Trojici Boga, Oca i Sina i Svetoga Duha, sada i uvek i u vekove vekova. Amin!“, rekao je Njegova Svetost Patrijarh Porfirije.

 

 

P.K.