Nedjelja sedma po Vaskrsu – Svetih Otaca Prvog Vaseljenskog Sabora

Naša Crkva je sedmu nedjelju po Vaskrsu posvetila Svetim Ocima Prvog Vaseljenskog sabora, koji je održan u Nikeji 325. godine.

Bilo je neobično vidjeti na jednom mjestu episkope iz Britanije i Mesopotamije, Egipta i Galatije, Grčke i Španije i toliko drugih dijelova prostranog Rimskog carstva. Mnogi episkopi su bili ispovjednici i još uvijek su na tijelima imali tragove nedavnih progona od strane careva Dioklecijana i Galerija 303-311.godine; tako je nekima nedostajalo oko, drugima ruka ili noga. Na sabranju patrijarha i predstavnika pravoslavnih pomjesnih crkava prisustvovalo je 318 delegata, među kojima 220 episkopa. Sabor je počeo sa radom 20. maja, a 25. avgusta je svečano zatvoren. Prva i glavna odluka koju su donijeli oci Sabora bila je osuda jeretika Arija, koji je učio da Isus Hristos nije imao Božansku prirodu, bio je samo najviše stvorenje Boga, a ne Bog Sin i Stvoritelj. Zbog ovakvog Arijevog učenja njega je najprije osudio njegov episkop, Sveti Aleksandar Aleksandrijski (i to dvaput: 319. i 323. godine na saborima u Aleksandriji), ali to Arije nije poslušao. Čuvši za taj spor, car Konstantin uputi u Aleksandriju starog i iskusnog episkopa Osiju, iz grada Kordobe u Španiji, ali kako ni tada nije došlo do mira u Crkvi sveti car sazove sve episkope u grad Nikeju mjeseca maja 325. godine.

Crkva je ovo učenje prepoznala kao jeres, a samog Arija je anatemisala.

Sama nikejska definicija glasi ovako: „Vjerujemo u jednoga Boga Oca, Svedržitelja, Tvorca svega vidljivog i nevidljivog. I u jednoga Gospoda Isusa Hrista, Sina Božjeg, rođenog od Oca jedinorodnog, to jest iz Očeve suštine, Boga od Boga, Svetlost od Svetlosti. Boga istinitog od Boga istinitog, rođenog ne stvorenog, jednosuštnog Ocu, kroz Koga je sve postalo, kako na nebesima tako i na zemlji. Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao i ovaplotio se i postao čovek, Koji je postradao i Koji je vaskrsao u treći dan, Koji se vazneo na nebesa i Koji će opet doći da sudi živima i mrtvima. I u Duha Svetoga.. ..“.

Ova definicija postala je prvi dio Simvola vjere, koji je dopunjen na II Vaseljenskom saboru 381. godine u Carigradu. Na kraju ove definicije uslijedila je anatematizacija: „ A one koji govore Beše kada Ga ne beše, i pre rođenja ne beše, i da je postao iz nebića, ili tvrde da je Sin postao iz druge ipostasi, ili suštine, ili da je stvoren, ili da je promenljiv, ili preobraziv, takve anatemiše (proklinje) Saborna i Apostolska Crkva“.

Na Prvom Vaseljenskom saboru  učestvovali su mnogi znameniti svetitelji: sveti Nikolaj Mirlikijski, sveti Spiridon, sveti Atanasije, sveti Ahil, sveti Pafnutije, sveti Jakov Nisivijski, Makarije Jerusalimski, Aleksandar Aleksandrijski, Jevstatije Antiohijski, Jevsevije Kesarijski, Mitrofan Carigradski, Jovan Persijski, Aristak Jermenski, i drugi mnogi sa Istoka. Sa Zapada pak prisustvovali su: Osije Kordovski, Teofil Gotski, Cecilijan Kartagenski, i drugi. Glavni posao ovoga Sabora, dakle, bio je utvrđenje Simvola vjere. No osim toga Sabor je utvrdio i vrijeme praznovanja Vaskrsa i donio 20 raznih kanona.

Tumačenje svetog Teofana Zatvornika – Misli za svaki dan u godini:

„Arije je počeo da poriče Božansku prirodu Sina Božijeg i Njegovu jednosuš(t)nost sa Bogom Ocem. I na njega se odmah podigla sva Crkva, sa svih strana sveta, jednim ustima ispovedajući da je Gospod Isus Hristos – Sin Božiji jedinorodni, Bog od Boga, rođen, ne stvoren, jedinosuš(t)an Ocu. Neko bi mogao da pomisli da se radi o slučajnom oduševljenju za jednomislenost. Međutim, ta vera je potom prošla kroz ognjeno ispitivanje kada se na stranu arijanaca preklonila vlast i sila. Ni oganj, ni mač, ni gonjenja nisu mogli da je istrebe. Ona se odmah svagde projavila, čim je prestao pritisak spoljašnje sile. To znači da ona sastavlja srce Crkve i suštinu njenog ispovedanja. Slava Gospodu koji u nama čuva tu veru! Jer, dok je nje, mi smo još Hrišćani, makar i rđavo živeli. Nestane li ona – i Hrišćanstvu je kraj.“

Izvor: vjeronauka.net