MUZEJ MITROPOLIJE ZAGREBAČKO-LJUBLJANSKE
Dr Slobodan Mileusnić, upravnik Muzeja SPC u Beogradu
PRILOG PROŠLOSTI SRPSKE CRKVENO-UMETNIČKE BAŠTINE U ZAGREBU
Počeci
Muzej Srpske pravoslavne crkve Eparhije zagrebačko-ljubljanske u Zagrebu, odnosno centralna riznica crkveno-umetničkog nasleđa SPC na prostorima današnje Hrvatske, stvaran je vekovima. Početak je obeležila Kantakuzina (Katarina) Branković Celjska. Kantakuzina je jedno od šestoro dece srpskog despota Đurđa Brankovića i Jerine (Irine) Kantakuzine. Kao srpska princeza udala se 20. aprila 1434. godine za grofa Ulriha Drugog Celjskog, sina Ferdinanda Drugog i Jelisavete Modruške. U Celju, gde su bili dvori Celjskih, Kantakuzina (posle udaje dobija i ime Katarina) je imala pravoslavnu bogomolju i svog duhovnika – pravoslavnog sveštenika, koga je sa sobom povela iz Despotovine. U njeno vreme, u Varaždinu je 1454. prepisan Apostol (Praksapostol) i izrađena jedna mitra za Beogradsku mitropoliju. Smatra se da je mitru uradila i darovala sama Kantakuzina, a da su Apostol prepisala najmanje trojica monaha koje je ona dovela sa sobom iz Srbije. Jedan od ovih, imenom neznanih, kaluđera zapisao je (l 258a) crvenim mastilom tekst na starosrpskom jeziku, koji u prevodu na savremeni, glasi: „Slava u Trojici Jedinomu Bogu, koji je dao posle početka i svršetka svakome dobrom delu koje se s njim počinje i svršava. U godini 6962 (1454) ispisa se ovaj božanstveni praksi (Praksapostol) u Varaždinu, Celjske oblasti, pri blagočestivoj gospođi kneginji Kantakuzini kćeri despota Đurđa samodršca srpskog“.
To su prvi poznati, i svakako najvredniji, crkveno-umetnički eksponati Srba nastali na teritoriji današnje Hrvatske.
Potom slede bogoslužbeni i drugi crkveno-umetnički predmeti koje su sa sobom preneli kaluđeri iz Rmnja, manastira koji se nalazi na tromeđi Bosne, Dalmacije i Like. Rmanjski crnorisci, predvođeni igumanom Kirilom (Nikšićem), zbog turskog pogroma i zuluma, prebegli su 1643. godine u manastir Marču, a potom prešli u manastir Lepavinu, oba na teritoriji nekadašnjeg Varaždinskog generalata. U sačuvanim inventarskim knjigama nalaze se popisi liturgijskih predmeta, crkvenih knjiga i drugih bogoslužbenih dragocenosti donetih iz manastira Rmnja na prostore Gornje Slavonije.
Među tim istorijskim svedočanstvima izdvajaju se rukopisne knjige prepisane u manastiru Rmnju ili svojevremeno donete iz drugih manastira, kao i jedan broj bogoslužbenih knjiga koje su rmanjski kaluđeri prepisali u Marči, odnosno Lepavini. Jedan panegirik (zbornik propovedi), koji je napisan krajem 15. veka, kupio je rasoder (kaluđer) Teodosije novcem patrijarha pećkog i priložio ga manastiru Rmnju. Kasnije je ovaj rukopis donet u Marču, a potom prenet u manastir Lepavinu. Danas se nalazi u rukopisnoj zbirci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Zagrebu. Jeromonah Kiril prepisao je 1657. u Marči psaltir po zapovesti marčanskog vladike Save (Stanisavljevića), takođe nekada rmanjskog kaluđera.
Skoro u isto vreme, od istog zločinitelja, svoje vekovno stanište napuštaju kaluđeri Mileševe kod Prijepolja, manastir gde su vekovima čuvane mošti svetitelja Save. I ovi monasi sa sobom nose jedan broj liturgijskih i drugih predmeta iz nekada bogate riznice. Među tim dragocenostima izdvaja se Mileševska plaštanica, koju su grobu svetog Save darovali moldavski vojvoda Jovan Aleksandar Četvrti Lapušnjanu (Lapuseanu), njegova žena Roksanda i njihova deca. Prema sačuvanom natpisu, plaštanica je izvezena 1567. godine, i najverovatnije da je vez delo Roksande i njenih kćeri. U Mileševi je plaštanica bila nešto više od jednog veka (121 godinu). Među Mileševskim dragocenostima koji se nalaze u Muzeju Eparhije zagrebačko-ljubljanske izdvajaju se krst i panagijar jeromonaha Silvestra Mileševca (17. vek), zatim i jedno krilo vrata (16. vek), ukrašeno intarzijom, koje se nekada nalazilo između priprate i naosa u mileševskom hramu. Prvobitno stanište ovih izgnanika, koje je predvodio mileševski mitropolit Georgije, bio je manastir Pakra (između Pakraca i Daruvara) u Donjoj Slavoniji, potom manastir Gomionica u banjalučkoj Eparhiji, i konačno Lepavina kod Križevaca.
Brojne su srpske seobe koje se kreću od istoka ka zapadu i juga ka severu. One počinju od Maričke (1371) i Kosovske (1389) bitke, a posebno posle pada srpske despotovine pod tursku vlast 1459. godine. Migraciona kretanja srpskog naroda, opet zbog agarjanske (turske) najezde, započinju Velikom seobom 1690. godine, koju predvodi patrijarh Arsenije Treći Crnojević (Čarnojević), i Drugom srpskom seobom (1737), u vreme patrijarha Arsenija Četvrtog Jovanovića Šakabente, i traju sve do seoba i egzodusa tokom Drugog svetskog rata (1941-1945) i građanskog rata na prostoru bivše Jugoslavije (1991-1995).
Srbi su u svim svojim čestim i teškim seobama ostavljali svoja materijalna dobra i sa sobom nosili mošti svoji svetih (svetog velikomučenika kneza Lazara, kralja Stefana Prvovenčanog, svetog cara Uroša, svetog kneza Stefana Štiljanovića, svetih Brankovića, i još nekih) i crkveno-umetničke dragocenosti iz riznica napuštenih ili razrušenih srpskih crkava, manastira i drugih crkvenih zdanja. Nosili su ih do onih najzapadnijih ili najsevernijih staništa do kojih su stizali. Nekada su te seobe bile privrmene, ali često i nepovratne. Na novim prostorima Srbi su podizali sebi životna i duhovna staništa: kuće, crkve i manastire. U početku su to bile skromne crkve od „pletera“ ili „na posjeke“, a kasnije, kada su došli do saznanja da im nema povratka na ognjišta predaka, gradili su ih od tvrdog materijala.
U nove svetinje pohranjivali su sa sobom donete dragocenosti: bogoslužbene utvari, crkvene knjige, povelje i privilegije, i druge umetničke i istorijske predmete. U tim manastirskim pohranilnicama i riznicama, koje su preteče crkvenog muzeja u Zagrebu, čuvane su donete dragocenosti, ali i pribavljane nove. Jedan broj vrednih bogoslužbenih utvari dobijen je kao molitveni prilog ili zavetni dar od vernika ili crkvenih velikodostojnika. Nažalost, najveći broj tih drevnih predmeta stradao je u čestim ratovima i drugim nedaćama proteklih vekova. I zub vremena učinio je svoje.
Istorijat
Muzej Srpske pravoslavne crkve Eparhije zagrebačko-ljubljanske u Zagrebu, kako glasi pun naziv ove crkveno-umetničke zbirke, zvanično je osnovan 23. oktobra 1981. godine kao centralna riznica zagrebačko-ljubljanske Mitropolije. Okosnicu ove muzejske postavke činili su bogoslužbeni i drugi umetnički predmeti koji su nekada pripadali crkvama i manastirima na području Varaždinskog generalata, odnosno duhovnom prostoru marčanske, kasnije severinske, potom severinsko-lepavinske, a od 1930. godine zagrebačke, odnosno zagrebačko-ljubljanske Episkopije. Najveći deo ovog istorijskog i liturgijskog blaga bio je opljačkan tokom Drugog svetskog rata iz crkava i manastira ove eparhije.
Neposredno po završetku Drugog svetskog rata, Sveti arhijerejski sinod Srpske pravoslavne crkve svojom odlukom od 6. juna 1945. godine (960/zap. 322) stavio je u dužnost protojereju dr Radoslavu Grujiću, tada upravniku Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, da što pre ode u Zagreb i da „radi na pronalaženju svih onih objekata kulturno-umetničkih i istorijskih vrednosti koje pripadaju našim crkvama i manastirima, a koje su za vreme rata odnete“. O rezultatima svog rada u Zagrebu prof. Grujić je izvestio Sveti arhijerejski sinod, koji je sa zadovoljstvom prihvatio ovaj izveštaj „s tim da (R. Grujić) ima nastojati da se ova imovina što pre prenese u Sremske Karlovce, a ako je to nemoguće onda u Beograd“ (1391/zap. 441, od 4/17. septembra 1945).
Pljačkom crkvenog blaga bavila se i Zemaljska komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njegovih pomagača, koja je 15. oktobra 1945. godine saslušala protojereja Grujića. Jedno od pitanja odnosilo se na rezultate dotadašnjih njegovih nalaza, odnosno koliko je pronađeno crkveno-umetničkih predmeta odnetih iz crkava i manastira sa područja bivše Nezavisne Države Hrvatske. Prota Grujić je, pored ostalog, odgovorio da je u Muzeju za umjetnost i obrt sačuvano oko 70 posto svih dragocenosti. O svom radu na pronalaženju crkvenih predmeta prof. Grujić je 23. decembra 1945. godine izvestio Sveti arhijerejski sinod, kao i Odeljenje za kulturu Ministarstva prosvete Demokratske Federativne Jugoslavije. U tom izveštaju je, pored ostalog, naveo: „Do sada je u Zagrebu pronađeno oko 30 vagona crkvenih predmeta, a nalaze se prikupljeni uglavnom u Muzeju za umjetnost i obrt, u Sveučilišnoj knjižnici, u Gradskoj gliptoteci, u Muzeju zagrebačke nadbiskupije“.
Komitet za kulturu pri vladi FNR Jugoslavije izvestio je 2. maja 1946. godine Ministarstvo provete Hrvatske da se predstavnicima Srpske pravoslavne crkve imaju predati samo „ kulturno istorijski i drugi predmeti srpskih crkava, manastira itd. koji su odneseni sa teritorije NR Srbije i njenih oblasti (Vojvodina), a sada se nalaze u Zagrebu. Predmeti sa teritorije NR Hrvatske ostaće i dalje na istom području“. Konačno, primopredaja je izvršena u periodu od 13. maja do 8. juna 1946. godine, i sve dragocenosti dopremljene su u Beograd u jedanaest železničkih vagona.
Po prispeću dragocenosti u Beograd, državna vlast je postavila pitanje njihovog čuvanja i prezentacije. Ministarstvo prosvete NR Srbije smatralo je da predmete treba dodeliti srodnim muzejskim institucijama i bibliotekama u Beogradu. Na ovo je reagovao Patrijaršijski upravni odbor aktom br. 6146 od 2. oktobra 1946. godine, u kome je istaknuto da su ustaše opljačkale, pre svega, „bogoslužbene i druge potrebne crkvene utvari“ koje su vlasništvo Srpske pravoslavne crkve. Prenete dragocenosti pohranjene su u Muzej Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, odnosno knjižni fond Patrijaršijske biblioteke. Jedan deo liturgijskih predmeta vraćen je crkvama i manastirima sa područja Srema i Bačke, radi bogoslužbene upotrebe.
Sa preostalim srpskim crkveno-umetničkim i kulturnim blagom u Zagrebu, a to su dragocenosti iz gornjokarlovačke, zagrebačke, pakračke, odnosno slavonske Eparhije, i delom iz dalmatinskog i sremskog Vladičanstva, dogodilo se sledeće: 1946. godine osnovan je Muzej Srba u Hrvatskoj kao odeljenje Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, a od 1952. godine on deluje kao samostalna ustanova. Decembra 1962. godine Skupština grada Zagreba donela je odluku o ukidanju Muzeja Srba u Hrvatskoj, da bi dve godine kasnije Muzej Srba u Hrvatskoj postao Odijel Povijesnog muzeja Hrvatske. Ova odluka konačno je realizovana 15. februara 1963. godine. Godine 1967, Skupština grada Zagreba donela je odluku, suprotnu svim ranijim sporazumima i osnivačkim aktima, kojom se ukida „Odjeljenje Muzeja Srba u Hrvatskoj“, a sve srpsko umetničko i kulturno blago ulazi u fond Povijesnog muzeja Hrvatske u Zagrebu.
Srpska pravoslavna crkva je pokušavala da od nadležnih državnih vlasti dobije sve dragocenosti opljačkane tokom Drugog svetskog rata, ali bez uspeha. Posle smrti Josipa Broza Tita, 1981. godine, dato je „zeleno svetlo“. Sveti arhijerejski sinod formirao je komisiju koju su činile ugledne ličnosti: episkopi, akademici, muzealci i kulturni poslenici (inače, ni jedan od članova ove komisije nije rođen na području Srbije). Komisija je stupila u pregovore sa Vladom Republike Hrvatske. Koordinator sa hrvatske strane bio je dr Stipe Šuvar, tada sekretar za kulturu Hrvatske, a Srpsku pravoslavnu crkvu zastupao je mitropolit dabrobosanski Vladislav, član Svetog arhijerejskog sinoda.
Konačno, 25. februara 1981. godine postignut je i potpisan protokol da se sve crkveno-umetničke dragocenosti koje se nalaze u zagrebačkim muzejima vrate Srpskoj pravoslavnoj crkvi u što kraćem roku. Sveti arhijerejski sinod doneo je odluku da Njegovo preosveštenstvo g. Sava, episkop šumadijski, prati izvršenje ove odluke, a mr Slobodanu Mileusniću, u to vreme kustosu Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, stavljeno je u dužnost da izvrši identifikaciju svih dragocenosti po zagrebačkim muzejima i bibliotekama i pripremi ih za preuzimanje.
Odluka o izvršenju protokola potpisana je 23. decembra 1982, a 2. februara 1983. godine Mitropolija zagrebačka (Njegovo preosveštenstvo g. Jovan, episkop lepavinski i administrator zagrebačke Mitropolije) preuzela je, posle više od 40 godina, liturgijske, umetničke i istorijske dragocenosti sa područja Zagrebačko-ljubljanske eparhije. Prema protokolu, svi predmeti sa područja jedne eparhije vraćaju se u tu eparhiju, odnosno njeno sedište: iz Gornjokarlovačke u Karlovac, Zegrebačke u Zagreb, Pakračke (Slavnoske) u Pakrac, i Dalmatinske u Šibenik. Za dragocenosti koje pripadaju Srpskoj pravoslavnoj crkvi, a nema podataka odakle su odnete, odlučeno je da se pohrane u Episkopskom dvoru u Pakracu. To je učinjeno iz razloga što je ova episkopija bila najveća po prostranstvu i broju crkvenih jedinica, odnosno sa njenog prostora opljačkano je najviše dragocenosti.
Postavka Muzeja eparhije Zagrebačko-ljubljanske
Prvobitno, Muzej eparhije Zagrebako-ljubljanske bio je smešten u ulici Prilaz JA br. 4 (sada Deželićeva 4), u zgradi gde je bila i rezidencija mitropolije Zagrebčako-ljubljanske. Ova porodična kuća podignuta je 1886-87. godine, po projektu graditelja Kuna Vajdmana. Od strane nadležnih vlasti proglašena je za spomenik kulture. Adaptaciju prostora za muzej i uređenje postavke uradio je arh. Jože Ladović iz Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture Hrvatske, a projekat muzejske postavke mr Slobodan Mileusnić, zajedno sa muzejskim stručnjacima iz Zagreba. Postavka, koja je bila uslovljena raspoloživim prostorom kao i karakterom materijala, ipak je urađena po muzeološkim principima.
Najveći broj izloženih eksponata (preko 250) činile su ikone, ukupno 67. Uglavnom su to bila dela srpskih, ruskih i kritskih zografa od 15. do 19. veka. Drugu značajnu celinu činilo je oko 30 bogoslužbenih predmeta od metala, i jedanaest, uglavnom zlatotkanih i vezenih, odeždi. Posebnu umetničku, ali i istorijsku vrednost, predstavljala je zbirka rukopisnih i starih štampanih knjiga, zatim privilegije austrijskih careva i moldavskih vojvoda. Jednu celinu činile su crkvene knjige, pisane od kraja 13. do 19. stoleća, na pergamentu i ručno izrađenoj hartiji, ukrašene brojnim zastavicama, inicijalima i minijaturama. Među brojnim dragocenostima, na muzejskoj postavci izdvajala se ikona svetog Simeona i Save iz 1647. godine, nekada prestona ikona na ikonostasu crkve manastira Lepavine, zatim dve kritske ikone: Bogorodica sa Hristom iz 16. veka i Tajna večera, rad grčkog ikonopisca Viktorosa iz 1674. godine. Značajna su i ikonogrfaska ostvarenja zografa Ostoje Markovića s kraja 17. i slikara Kozme Damjanovića sa samog početka 18. stoleća.
Posebnu istorijsku i umetničku vrednost u postavci crkvenog muzeja u Zagrebu predstavljale su dve istorijske kompozicije ikonopisca Joakima Markovića, na kojima je prikazano kako Srbi i Hrvati primaju privilegije od vizantijskog cara Vasilija Makedonca, odnosno austirjskog cara Rudolfa Drugog. Kompozicije su urađene 1750. godine, sa srpsku crkvu u Plavšincima. Od predmeta primenjene umetnosti izdvajao se lepavinski panagijar iz 15. veka, zatim krst kujundžije Jakova iz Topuskog iz 1705. godine.
Među najstarijim dragocenostima u postavci crkvenog muzeja u Zagrebu bili su rukopisni fragment Jevađelja, pisan na pergamentu u 13. veku i Marčanski apostol, takođe rukopisna knjiga, s kraja 15. stoleća. U Muzeju Eparhije zagrebako-ljubljanske bilo je izloženo i deset predmeta iz Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Beogradu, uglavnom istorijskog značaja, koji su nastali na području marčanske, odnsono severinsko-lepavinske eparhije. Apostol i mitra, umetnički predmeti koje je radila ili naručila Kantakuzina Branković, povučeni su sa stalne postavke 1989. godine, a preostalih osam ostalo je i dalje na postavci sve do 2004. godine. Jedan eksponat (tanjir manastira Marče iz 1774. godine) privremeno je pozajmljen iz Muzeja primenjene umetnosti u Beogradu, a čuvene privilegije, poznate kao “Statuta Valahorum”, date Srbima još 1630. godine, dobijene su od Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu samo za svečano otvaranje.
Otvaranje Muzeja eparhije Zagrebačko-ljubljanske u Zagrebu
Stalna postavka Muzeja eparhije Zagrebačko-ljubljanske otvorena je za javnost 26. aprila 1985. godine. Posle prigodnog govora domaćina Njegovog visokopreosveštenstva g. Jovana, mitropolita zagrebačko-ljubljanskog, svečani čin otvaranja obavili su Njegovo preosveštenstvo episkop Lukijan, izaslanik Njegove svetosti patrijarha srpskog g. Germana, a od strane hrvatskih poslenika dr Božidar Gagro, predsednik Komiteta za prosvetu, kulturu, tehničku i fizičku kulturu SR Hrvatske, koji je i otvorio muzej. Ovom svečanom, ali i istorijskom činu, prisustvovali su i preosvećeni episkopi: gornjokarlovački Simeon i dalmatinski Nikolaj, kao i veliki broj predstavnika muzejskih i drugih kulturno-prosvetnih ustanova Zagreba i Beograda.
Ulog crkvenog muzeja u Zagrebu
Uloga Muzeja eparhije Zagrebačko-ljubljanske, odnosno njegova stalna postavka, imala je tri osnovna zadatka: prvo, da čuva i na odgovarajući način štiti umetničko i istorijsko nasleđe SPC, odnosno Eparhije zagrebačko-ljubljanske; drugo, da izlaganjem eksponata doprinese boljem sagledavanju uloge Srpske pravoslavne crkve i srpskog naroda na prostorima Slavonije, odnosno Hrvatske; i treće, da učini umetničke eksponate i drugi crkveno-istorijski materijal dostupnim stručnjacima i znatiželjnicima.
Miniranje muzeja
U noći, 11. aprila 1992. godine, u 22:45, minirana je zgrada Mitropolije u Prilaz JA br. 4, u kojoj je bio i Muzej Eparhije zagrebačko-ljubljanske. Tom prilikom gornji sprat se urušio na muzejsku postavku u prizemlju. Prota Milenko Popović, paroh zagrebački, zajedno sa nekoliko parohijana i zagrebačkih muzealaca izvukao je iz šuta crkveno-umetničke predmete i smestio ih u metalne sanduke. Jedan broj dragocenosti je nestao (fragment rukopisne knjige, panagija, krst), a nekolicina je znatno oštećena (ikona Tajna večera). Sačuvani predmeti smešteni su u odgovarajuće prostorije crkvene opštine u Zagrebu, a zbog ratnih prilika i drugih nedaća čak sedam puta su menjali svoje stanište. Konačno, komisijskim pregledom, u jesen 2003. godine (članovi komisije bili su predstavnici Eparhije zagrebačko-ljubljanske, zatim Muzeja SPC iz Beograda, Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Konzervatorskog zavoda Hrvatske i Muzeja grada Zagreba) utvrđeno je da je stanje dragocenosti uglavnom zadovoljavajuće i da se, na osnovu odluke EUO Zagreb, pristupi obnovi crkvenog muzeja u Zagrebu.
Obnova crkvenog muzeja u Zagrebu
Visokom odlukom i blagoslovom Njegovog visokopreosveštenstva g. Jovana, mitropolita zagrebačko-ljubljanskog i cele Italije, obnova Muzeja Eparhije zagrebačko-ljubljanske u Zagrebu počela je 2002. godine. Za novu postavku muzeja određen je prostor na prvom spratu u Ilici 7. Materijalna sredstva obezbedio je EUO Zagreb, odnosno crkvena opština Zagrebačka. Uporedo sa adaptacijom prostora i instalacijom neophodnih sistema zaštite, odvija se i stručni rad na izboru eksponata i njihov konzervatorski tretman. Poslovi su ubrzani tokom druge polovine 2004. godine. Konačno, Muzej Eparhije zagrebačko-ljubljanske otvoren je 2005. godine.
Postavka crkvenog muzeja 2005. godine
Novu postavku Muzeja Eparhije zagrebačko-ljubljanske uglavnom čine sačuvani eksponati iz prvobitne postavke. Nedostaju jedino nestali i oštećeni eksponati, a jedan manji broj predmeta je prinovljen. Raspoloživi prostor čine tri prostorije i jedna velika sala, kao i odgovorajući depo. Velika sala je višenamenska: pored stalne postavke, predviđeno je da se u njoj održavaju predavanja i naučni skupovi, kao i povremene izložbe. Postavku čini ukupno 250 eksponata, i to: 108 ikona, od 16. do 20. veka; 15 rukopisnih i starih štampanih knjiga; 25 liturgijskih predmeta od metala i drveta; 10 eksponata od tekstila, i 12 ostalih predmeta.
Crkveni muzej u Zagrebu 2005. godine
Muzej Eparhije zagrebačko-ljubljanske U Zagrebu, kao centralna riznica ovog Vladičanstva, bitan je deo sveukupnog kulturnog sadržaja srpskog naroda i Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, ali i svih naroda na prostoru Hrvatske, pa i Evrope. Brojne crkveno-umetničke predmete izložene u muzeju radili su umetnici sa Krita i Grčke, zatim Venecije, Beča, Augsburga, Pešte, Moskve i Kijeva. Oni i danas, po umetničkom i kulturnom vrednovanju, predstavljaju bitan deo duhovnog i kulturnog sadržaja Evrope i ostalog civilizovanog sveta.