Molitvena osmina u Zagrebu

Večernjim bogosluženjem i obraćanjem predstavnika crkava u Sabornom hramu obilježena je četrdesetogodišnjica molitvenih osmina u gradu Zagrebu

U ponedjeljak, 22. januara, u Katedralnom hramu Svetog Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, već četrdeseti put, Srpska pravoslavna Crkvena opština Zagreb bila je domaćin trećeg dana ovogodišnje molitvene osmine. Molitvena osmina je period od osam dana, tokom kog se hrišćani različitih crkava i hrišćanskih zajednica koje djeluju u jednom gradu okupljaju, svako veče u drugoj crkvi, moleći se za jedinstvo hrišćana.

U zagrebačkom pravoslavnom hramu služeno je praznično večernje, uz toržestveno pojanje Hora hrama Preobraženja Gospodnjeg kojim je dirigovala Olena Ciglenjak.

Večernjem bogosluženju prisustvovali su domaćin, Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički Kirilo, administrator Eparhije zagrebačko-ljubljanske, pomoćni biskup zagrebački Mijo Gorski, biskup Branko Berić iz Evangeličke crkve u Hrvatskoj, protojerej-stavrofor Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne crkve Ohridske arhiepiskopije i gospodin Boris Peterlin iz Baptističke crkve Zagreb.

Nakon završetka bogosluženja uslijedila su obraćanja predstavnika crkava, a potom je druženje svih nastavljeno u prostorijama Eparhijskog muzeja.

U nastavku prenosimo integralne govore učesnika molitvene osmine.

Episkop Kirilo

Pozdravno slovo najprije je uputio vladika Kirilo. Na početku je okupljenima prenio pozdrave Njegove Svetosti Patrijarha srpskog Porfirija. Kazao je da ”nije slučajno što je ovaj naš molitveni skup baš na spomen svetog Grigorija Niskoga, jednog od Kapadokijskih otaca Crkve koji su pomirili pravoslavnu teologiju sa grčkom filosofijom, odnosno sa antičkom mišlju. Mnogo je važan taj mir u mislima, jednomislije kako smo čitali u molitvi, bez kog nema suštinskog jedinstva i suštinskog mira.

Šta je to novo dalo čovječanstvu Rođenje Hristovo? To pitanje često postavljaju oni koji ne vjeruju, ali i oni koji vjeruju, kao poricanje ili sumnju. Šta je Hristos dao čovječanstvu, u poređenju sa Aleksandrom Makedonskim, Julijem Cezarom ili drugim znamenitim ljudima iz ljudske istorije? Šta je On uradio u zemaljskom smislu? Svoj Izrailjski narod da li je oslobodio od rimske okupacije? Nije oslobodio, čak se nije nijednom riječju suprostavljao tom ropstvu. Četrdeset godina poslije vaznesenja Hristovog na nebo, Jevreji su se pobunili protiv Rimljana i mi znamo kakvom katastrofom se to za njih završilo. I dalje poslije Hrista ljudi umiru, kao što su i prije umirali. Bolesni su, kao što su i ranije bili bolesni. Ropstvo je ostalo kao što je i bilo, siromašni i bogati, sve je kako je i bilo. Dakle šta je to Hristos dao i donio na zemlju ako samo svjetski posmatramo na stvari?

Episkop Kirilo, administrator Eparhije zagrebačko-ljubljanske

Veoma je važno s kakvim kriterijumom posmatramo taj mali odrezak vremena koji se zove ljudski život. Naš život je, može se reći, samo provjera čestitosti, iskrenosti ako hoćete i ljudskosti, ili, kako kažemo, dat nam je za pokajanje. Može čovjek da mnogo toga uradi u ovome svijetu, ali da se u mnogom ogriješi. I čime se završavaju sva ta velika djela, najbolje nam govori freska gdje prepodobni Sisoje Veliki, čuveni podvižnik starog Istoka, sozercava grob Aleksandra Makedonskog. Njemu, kojemu je bila mala sva zemlja, sada su dovoljna dva kvadratna metra. Ovdje prepodobni Sisoje oplakuje smrt čovjeka i carstva – svi dolaze pod vlast zemaljske smrti. Niko, koliko god sjajan bio na ovom svijetu, ne može izbjeći smrt. Sveti Sisoje je sigurno razmišljao o besmislu ovog svijeta, o krhkosti čovjeka i njegovih dostignuća; i činjenici da samo oni koji vjeruju u Boga žive vječno.

Nemoguće je u okviru ove kratke besjede izreći sve ono što je dalo čovječanstvu Rođenje Hristovo. Ali navedimo upravo jednu ideju čija je implementacija u društvenom životu, najbolje posmatrana kroz vizantijski opit, dala čovječanstvu radikalne, političke i društvene promjene. A, ta ideja koja je implementirana kroz vizantijsko zakonodavstvo, naročito u vrijeme cara Justinijana, najbolje zvuči kroz usta svetog apostola Pavla: Nema tu Jevrejina ni Grka, ja ću dodati ni Srbina, ni Hrvata, Makedonca… nema roba ni gospodara, nema muškog roda ni ženskog; jer ste vi svi jedno u Hristu Isusu (Gal. 3,28).

Svaka vrlina ili vrijednost bez ljubavi pretvara se u svoj antipod

Šta mislite kako je ta ideja zvučala Jevrejima, koji su sebe smatrali jedinim izabranim, koji su gledali na sve narode sa visine? Znamo i to kako su Jevreji sudili svetom apostolu Pavlu upravo zbog toga što je pomenuo da Hristos hoće da spasi neznabožce. On je odveden na sud, ali se opravdao na sudu ćesarevu. Takođe možemo zamisliti kako je ta ideja zvučala robovlasnicima toga doba i svih vremena. Zaista, složićete se, revolucionarna ideja, koja je implementacijom u zakonodavstvo, na primjer Vizantije, donijela sa sobom mnogo društvenih i političkih promjena. Iako je ta ideja bila izrečena gledano na budući cilj čovjekovog života. Dakle, sveti apostol Pavle tvrdi da pred licem tog osnovnog zadatka koji stoji pred čovjekom, i pred tom osnovnom idejom radi koje treba da živi čovjek i cilja radi kojeg on živi, svi ljudi su jednaki. Na toj osnovi pojavili su se i razni pokreti i pravci humanizma koji se razgranao u mnoge pravce. Nekad su ti pravci bili, nažalost, ateistički. Nekad su doprinijeli boljim pravima ljudi i još uvijek doprinose. Dakle, sve zavisi od ličnosti, zakonodavstva koje tu ideju primjenjuje. Naravno da je spasenje osnovni zadatak čovjekov koji čovjek nije mogao sam da ispuni, zato je Spasitelj i učinio tu osnovnu duhovnu revoluciju pobijedivši grijeh, đavola i smrt i učinio spasenje posred zemlje.

No bliže temi ovoga skupa, ima još jedna revolucija vrlo važna koju je Hristos izvršio svojim dolaskom i učenjem. Sjetimo se riječi samoga Napoleona Bonaparte iz svog zatočenja: ”Ja znam ljude i mogu da kažem da Isus Hristos nije običan čovjek. Njega je nemoguće uporediti ni sa kim koji je živio na zemlji. Aleksandar Makedonski, Julije Cezar, Karlo Veliki i ja smo osnovali imperije. Ali na čemu su se održavali svi naši podvizi? Na sili. Isus Hristos je osnovao svoju imperiju na ljubavi, i svakog minuta milioni ljudi su spremni da umru za Njega.” Iz tih riječi se lijepo vidi ta duhovno-moralna revolucija koju je hrišćanstvo donijelo svijetu.

”Ljubi Gospoda Boga svojega i bližnjega svoga kao samoga sebe” (Luka 10, 27). Dakle to je osnovni princip morala. To je viši cilj koji do Hrista nije postojao nigdje u istoriji religije. Ljudi su očekivali pravdu, Boga koji sudi pravedno. Više vrijednosti su bile pravičnost, hrabrost, uzdržanje, sloboda… koje i jesu velike vrijednosti jednog društva. Međutim, Hrišćanstvo najvišu vrijednost definiše kao Ljubav. I sam Bog je Ljubav. Ne možemo Boga nazivati pravednim, u našem poimanju pravde, kad je On Sina Jedinorodnog, pritom bezgrešnog, predao na Krst radi našega spasenja. Kako se to sa našim poimanjem pravde može spojiti? Ili se sjetimo priče o bludnom sinu, koji je u svemu sagriješio, ali ga milostivi Otac rehabilituje, zbog čega njegov stariji sin negoduje. Da li je to pravda? Zašto sad otac prima tog raspikuću koji je sve prosuo. Možemo reći da je to više ljubav nego pravda.

Svaka druga vrlina ili vrijednost bez ljubavi pretvara se u svoj antipod. Sloboda o kojoj se mnogo govori, bez ljubavi, pretvara se često puta u oruđe obmane i nasilja (nad ličnosti ili nad savješću). Svojom slobodom nikada ne treba povređivati slobodu drugih ljudi. Jasno nam o tome govori i Himna ljubavi svetog Apostola Pavla, (1Kor. 13): A sad ostaje vjera, nada, ljubav, ovo troje; ali od njih najveća je ljubav. Dakle, najveća vrlina je Ljubav i to nam potvrđuje i veliki podvižnik Sveti Jovan Lestvičnik u svojoj čuvenoj knizi „Lestvica“. Ljubav je najviša vrijednost u svim svjetovima, ona nikad ne prestaje”, rekao je Episkop Kirilo..

Biskup Mio Gorski

Pomoćni biskup zagrebački, Mio Gorski prenio je okupljenima pozdrave zagrebačkog nadbiskupa, monsinjora Dražena Kutleše i kazao kako se ”susrećemo po četrdeseti put na zajedničku, međukonfesijsku molitvu za jedinstvo hrišćana. Mogli bismo reći da je malo u odnosu na dugogodišnju podijeljenost, ipak značajno, s obzirom da je svaki početak težak. Na jednom mjestu Isus nam u Jevanđelju govori o plodovima i kako ćete ih prepoznati.

Svrha naše molitve je da nas Duh Božji pronikne ljubavlju

Ako bismo gledali plodove naše molitve u nekoj vanjskoj formi jedinstva onda bismo mogli biti razočarani, ali ako prihvatamo Isusove riječi: „Što god zamolite Oca u moje ime, vjerujte da će Vam ispuniti“ onda sam uvjeren da s iskrenom molitvom ne smijemo nikada prestati i da su duhovni plodovi – a to je međusobno razumijevanje i prihvatanje razlika, već itekako prisutni. Pa i sama činjenica da se zajedno molimo, plod je i djelo Duha Svetoga. Osim toga, molitva za jedinstvo i nije želja da svi budemo isti, jer to nije moguće. Prihvatajući učenje apostola Pavla o Crkvi kao mističnom tijelu Hristovom u kojem on spominje različite udove Tijela koji međusobno nisu zavidni, niti su u suprotnosti, jer oko nije protiv glave, niti je ruka protiv nogu, nego zajedno čine jedno funkcionalno, zdravo tijelo. Smijemo to primjeniti i na naše crkve.

Svrha je naše molitve da nas Duh Božji pronikne ljubavlju, da možemo jedni druge prihvatati u njihovoj različitosti, svjesni da smo svi Hristovi i da, iako raspršeni u različitim crkvama činimo jedno mistično tijelo koje snagom posvajanja našega Gospodina ima zapovijed u ovom razjedinjenom i sukobljenom svijetu, zajednički navještati Jevanđelje mira, ljubavi i spasenja. U tome se i ostvaruje geslo ovogodišnje molitvene osmine „Ljubi Boga i ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga“. Naime, ako ljubimo Gospoda svim duhom, svom dušom i svom snagom, onda će i naši zajednički napori biti znak ljubavi jednih prema drugima i zajedno znak ljubavi prema čovječanstvu koji očekuju milosrdnu poruku pomirenja. Tim više što znamo da je Isus Hristos za sve jednako umro i vaskrsao, da On nije podijeljen, da smo djeca Jednog te istog Oca, Onog na nebesima, dužni smo ne samo za naše zajedništvo, nego sve učiniti da na svim razinama saginjući se jedni prema drugima kao milosrdni samarjani pružamo ruku pomirenja i utjehe. Upravo to čini Hristos Gospod, vječni i milosrdni Samarjanin, koji se saginje nad nas, ranjene grijehom, podiže nas i pruža mogućnost života i spasenja.

Mijo Gorski, pomoćni biskup zagrebački, Rimokatolička crkva

Svi smo ranjeni našim podjelama. Svima nam je potrebno ulje i vino ozdravljenja, znak tajne Crkve. Svi možemo izgovarati jedinstvenu Isusovu molitvu Očenaš, bez straha da ćemo izgubiti dio svog identiteta ili da će neko biti povrijeđen, jer ako gledamo na rane prošlosti, koje smo, nažalost jedni drugima zadavali, uvijek će neko biti povrijeđen, uvijek će neko nositi kamen spoticanja i razdora. Ali ako gledamo na neizmjerno bogatstvo Božje milosti, na bogatstvo Jevanđelja i sakramenata koje nas ozdravlja, biće to znak nade u ovome vremenu”, kazao je biskup Gorski.

Biskup Berić

Biskup Evangeliče crkve u Hrvatskoj Branko Berić kazao je da je njegova zajednica ne samo u Hrvatskoj, nego i u svijetu otvorena za dijalog, za ekumenizam. ”Ovaj hod od četrdeset godina – a danas obilježavamo tu obljetnicu molitve za jedinstvo hrišćana, ipak je, po mome skromnom mišljenju, pridonio određene korake da smo se počeli približavati jedni drugima. Možemo rušiti one predrasude koje smo u prošlosti imali jedni prema drugima. Zato i ova tradicija, Molitva za jedinstvo, koju je započeo Isus na svojoj posljednjoj večeri i nadalje brižno čuvaju i njeguju oblik nasljedovanja Hrista, kao i svjedočenje međusobne hrišćanske povezanosti, blizine i zajedništva. Jedan od koraka je bilo upravo na 500 godina od Reformacije, kada je zajedničkoj molitvenoj rundi bio prisutan i sam papa. Možemo kazati da ona oslobađajuća milost Božija daje nam novi život i novu slobodu da postanemo cjelovti ljudi. Ovo je poruka koja je još uvijek vrlo relevantna i aktuelna i koju treba prenijeti ljudima.

Dato nam je u Jevanđelju, na kojem je Crkva utemeljena i predstavlja i dar i mandat. Molimo se da, uprkos svim potrebnim obradama trenutne situacije, ovaj dar i mandat nikada neće biti izgubljen iz vida, već će uvijek oslikavati horizont kojim Crkva ide. Svi ti kratki koraci još nisu napravili onaj glavni korak o kom se raspravlja, a to je jedinstvo stola, evharistija. Dobili smo vrijedne spoznaje iz našeg ekumenskog dijaloga s Katoličkom crkvom i naučili smo preurediti razlike. U dokumentu o dijalogu „Od sukoba do zajednice“ razvijeno je pet ekumenskih imperativa. U ovoj pozadini krize i raspada društva imamo vrlo dirljivo razmišljanje o perikopi o dobrom Samarjanu i viziji da nas hrišćansko učeništvo tjera da uvijek tražimo iscjeljenje i pomirenje, kao što sam naglasio, Evangelička crkva je uvijek otvorena za dijalog sa braćom i sestrama.

Branko Berić, biskup Evangeličke crkve u Hrvatskoj

Na nedavnoj konferenciji stručnjaka za luteransku i pravoslavnu teologiju u Luterštat Vitenbergu raspravljalo se, između ostalog, o djelovanju Duha Svetoga u stvaranju, ekološkim problemima, Duhu Svetom u svijetu i ulozi Svetoga Duha u Crkvi. Tema konferencije bila je: „Duh Sveti, Crkva i svijet: stvaranje, čovječanstvo i otkupljenje“. U tijeku je rad na izradi zajedničke izjave koja će biti objavljena 2025. godine u kojoj će hrišćanski vjernici diljem svijeta slaviti 1700. godišnjicu Nikejskog sabora. Ovaj vaseljenski sabor 325. godine bio je prvi pokušaj crkvenih vođa da postignu konsenzus o hrišćanskoj doktrini i praksi.

Poruka Božje ljubavi poziva nas da izađemo u svijet i služimo svim ljudima

Rasprave su bile konstruktivne i zanimljive. Bilo je veliko zadovoljstvo vidjeti predanost i iskrenu potragu za rješenjima članova povjerenstva. Dva supredsjedatelja, njegova eminencija Kirilo od Kirinija i regionalni biskup Johan Šnajder, omogućili su vrlo ciljano orijentiranu i živahnu konferenciju. Pozdrave su uputili vaseljenski patrijarh Vartolomej II i glavna tajnica Ana Burghardt, pohvalivši napredak u luteransko-pravoslavnom dijalogu koji traje više od 40 godina. Osim toga, u sklopu konferencie slavljena je služba riječi u crkvi dvorca Vitenberg. Nikada ne podcjenjute snagu molitve koja nas ujedinjuje i zajedništvu svetih, koja nas ujedinjuje s našim sestrama i braćom kroz vrijeme na svim kontinentima, naš rad i svjedočenje se nastavljaju dok slušamo i uključujemo se u Božju misiju kao jedno tijelo, u jednom duhu, s jednom nadom. Dok se molimo za dar vidljivog jedinstva, učinimo to nepokolebljivom vjerom, čvrstim strpljenjem i nadom punom očekivanja, uzdajući se u Božju providnost. Jedinstvo je Gospodnja molitva za Crkvu. A naše je, draga braćo i sestre, da se molimo da do tog jedinstva, danas, sutra i dođe.

Poruka Božje ljubavi poziva nas da izađemo u svijet i služimo svim ljudima. Neka vas Bog sve blagoslovi i uključi svakoga koga sretnete u ovaj blagoslov”, rekao je biskup Berić.

Sveštenik Kirko Velinski

Protojerej-stavrofor Kirko Velinski iz Makedonske pravoslavne crkve Ohridske arhiepiskopije kazao je da ga je tog dana novinar upitao da li vjeruje da zajednička molitva može pomoći u smirivanju i pomirivanju tako nemirnog svijeta u kojem bjesni rat, u kojem ginu najveći hrišćani u Rusiji i Ukrajini, ali i rat u domovini našeg Spasitelja u kojem jednako ginu hrišćani, Židovi i muslimani. ”Rekao sam da svakako da vjerujem, jer ako ne bih vjerovao, ne bih ni bio tu.

Kirko Velinski, sveštenik Makedonske pravoslavne crkve

Znamo da Gospod Isus Hristos, koje god čudo da je napravio i koga god da je izliječio, pitao je prvo „Da li vjeruje“ – da može hodati, da može gledati? I upravo ta naša vjera nas je okupila da se možemo moliti, da imamo ljubav prema svakom, bez obzira na naciju ili vjeru. Isto tako Isus je rekao: „Šta god da zatražite u molitvi dobićete.

Molimo se da možemo prihvatiti onog pored nas kao svog brata ili sestru

Čitavih ovih 40 godina nas animira ljubav i vjera prema svakom čovjeku, da možemo izdržati, da možemo zaista se pomiriti jedni s drugima. U ovom predivnom hramu Srpske Pravoslavne Crkve Preobraženja Gospodnjeg molimo da Isus preobrazi i naša srca, da preobrazi naše duše i naš um, da možemo prihvatiti onoga pored nas, ne pitajući ga kojoj vjeri ili naciji pripada, nego zaista da ga zagrlimo kao svog brata ili kao svoju sestru”, kazao je otac Kirko.

Boris Peterlin

Predstavnik Baptističke crkve Zagreb, Boris Peterlin kazao je da se ”prisjećamo 40 godina molitvenog okupljanja za jedinstvo hrišćana u Zagrebu. Riječi: „Sažali se, pa mu pristupi i povija rane“ dobile su danas ključni samarjančev iskorak u susretu s čovjekom iz drugog naroda.

Sjećam se krhkih i skromnih molitvenih susreta četiri hrišćanske crkve osamdesetih godina, obilježenih međusobnim upoznavanjem, prepoznavanjem i učenjem. Sjećam se želje da se makar u jednom dijelu godine otisnemo u široki Božji vinograd i nadajući se, priželjkujući i moleći za jedinstvo, upoznamo čudne i raznolike plodove koje naš vinogradar na jednom istom trstu brižno odnjegovao.

Samarjančev lik, njegova sućut i poduzetnost putokaz su i nadahnuće

Sjećam se uzbudljiva rasta u spoznaji i iskustvu, pa malo pomalo i zahvalnosti za nepoznatu i postupno otkrivanu braću i sestre u vjeri u zajedničkoga stvoritelja i zajedničkog spasitelja. Pa i onda kada je u ratnom i poratnom razdoblju bilo teško, bolno probijati se i čuvati spoznaju o zajedništvu s djecom istoga Oca. Samarjančev lik, njegova sućut i poduzetnost bili su putokaz i nadahnuće. Ne mogu ne sjetiti se one odvažnosti Katoličke službe za izbjeglice i baptističke duhovne stvarnosti patera Stjepana Kušana i doktora Branka Lovreca koji su se samarjanski skrbili za ratne stradalnike, ali su osigurali i starateljstvo u Zagrebu i za mnoge pravoslavne vjernike iz zabačenih krajeva i sela.

Boris Petrlin, Baptistička crkva Zagreb

U sjećanje mi dolazi i odvažna gesta kojom se starateljstvo još tijekom ratnog vremena pridružilo konvoju vjerskih i drugih humanitarnih organizacija koje su pripremile i uputile humanitarnu pomoć ljudima u bihaćkom kraju.

Nikada nije jednostavno ugledati i zadržati pogled na tako dramatičnim potrebama, ne okrenuti glavu u drugom smjeru, jer uočena potreba čini nas suodgovornim za nastojanje oko njezina rješenja, otvara u nama prostor da se srce napuni sažaljenjem i da nužnost vlastita djelovanja postane neizbježna, te nas povede na približavanje sa stradalnim bližnjim. Pa potom i da vidanjem rana probudimo u njemu svjetlo nade, da se ogledamo oko sebe i da pronađemo i okupimo sve one sa kojima dijelimo ljubav za napuštene, slabe i zanemarene.

Vjerujem da ova naša zajednička molitvena okupljanja koliko god, možda naizgled skromna bila, stvara u nama raspoloženje koje nas neznatno poput vjere može i dalje ohrabrivati da u izazovnim životnim situacijama krenemo Samarjančevim stopama. Svijet nas takve treba. Ljude pune nade, svjedoke da postoji bar jedan dobar razlog za nadu da ćemo svi hrišćani biti jedno. Jedan razlog, ali dobar: Isus vaskrsli, Hristos Gospod”, kazao je Boris Petrlin.

P.K.