Mitrovske zadušnice u Sabornom hramu u Podgorici: Vjera u Vaskrsenje – temelj nade i smisla čovjekovog života

Na Mitrovske zadušnice, u subotu, 7. novembra 2026. godine, u Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici služena je Sveta liturgija i molitveni pomen svima upokojenima u nadi na vaskrsenje i život vječni.

Svetom liturgijom načalstvovao je protojerej Nikola Pejović, starješina Sabornog hrama, uz sasluženje protojereja-stavrofora Dalibora Milakovića, protojereja Branka Vujačića, jereja Velimira Bugarina i đakona Vedrana Grmuše.

Pomen upokojenima služio je Njegovo preosveštenstvo Episkop buenosaireski i južno-centralnoamerički g. Kirilo, administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, sa sveštenstvom i vjernim narodom.

Neposredno pred Svetu tajnu pričešća, sabranima se obratio protojerej Nikola Pejović, koji je u besjedi ukazao na smisao molitvenog sjećanja na upokojene, na preobražaj čovjekovog stradanja u zajednici sa Hristom i na Vaskrsenje kao temelj hrišćanske vjere.

Podsjetivši da se Crkva na svakom bogosluženju molitveno sjeća živih i upokojenih, otac Nikola je naglasio da su zadušnice naročiti dani sabranja, u kojima vjerni svoju ljubav prema preminulim srodnicima svjedoče molitvom i vjerom u Boga živih:

„Crkva je odredila četiri dana u toku godine, četiri zadušnice, da se sabiramo na svetim liturgijama, da prinesemo žito, da prinesemo svijeću, da prinesemo našu vjeru, da pomenemo naše pokojne srodnike i da ispovijedimo da mi vjerujemo u Boga koji je Bog živih, a ne Bog mrtvih, kako je i sam govorio.”

U nastavku besjede, tumačeći riječi apostola Pavla o Božjoj milosti koja se projavljuje i usred iskušenja, prota Nikola je govorio o ranama koje bolesti, patnje i nevolje ostavljaju u čovjekovom srcu. Ukazao je da one svoje iscjeljenje nalaze u Hristu, čije stradanje i Vaskrsenje otvaraju čovjeku put ka neprolaznoj radosti.

U daljem obraćanju prota Nikola je naglasio da hrišćanski život podrazumijeva prepoznavanje Hristovih rana u stradanju drugoga, kao i u sastradavanju. Upravo kroz živu vjeru, učešće u životu Crkve i preobražaj sopstvenog srca i uma, čovjeku je darovana mogućnost da već u ovom životu okusi radost Carstva nebeskog:

„Dolaskom Hristovim čovjek ima mogućnost da izabere da li će da živi tako da je već prešao iz smrti u život, da je prevazišao zemaljski, prolazni način života i da već sada i ovdje, svojim izborom, svojom vjerom, svojim učešćem u životu Crkve, darovima koje nam je Hristos dao, kuša taj miris i ukus i radost Carstva nebeskoga. A to možemo ako povjerujemo u Hrista, ako se obučemo u Hrista, ako ohristovimo naš um, naše srce, naš život, ako Hrista stavimo među nas i ako kroz Hrista gledamo jedni druge, gledamo svijet koji nas okružuje i, na kraju krajeva, gledamo i naš sopstveni život.”

Otac Nikola je poručio da su dani čovjekovog života darovani radi činjenja djela Božjeg i osvećenja uma, srca i duše. Prihvatajući svoj život kao Božji blagoslov i noseći svoj krst za Hristom, čovjek svoje patnje, bolesti i radosti povjerava Gospodu, koji ih preobražava u vječnu radost Vaskrsenja.

Završavajući besjedu, starješina Sabornog hrama naglasio je da Hristovo Vaskrsenje daje smisao čovjekovom postojanju i otkriva veličinu njegovog dostojanstva. Podsjetio je da je Sin Božji postao čovjek kako bi ljudima otvorio put zajednice sa Bogom i učešća u Njegovom vječnom Carstvu:

„Ako Hristos nije vaskrsao, onda je uzalud i propovijed naša i propovijed Crkve Hristove. Onda je uzalud i vjera naša. A možemo slobodno reći da je uzaludan i život naš. Ali dvije hiljade godina svjedoci smo druge istine. Ne samo da naš život ima smisla nego je Hristos svojim raspećem i svojim Vaskrsenjem dao veliku čast i veliko dostojanstvo čovjeku: da čovjek, zagledan u Hrista, vidi sebe većim od anđela, jer Bog nije postao ni anđeo niti bilo šta drugo, nego je postao čovjek, da bismo mi ljudi, u zajednici sa Njim, mogli da postanemo zajedničari Carstva nebeskoga, Carstva Oca i Sina i Svetoga Duha”, poručio je na kraju protojerej Nikola Pejović.

Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska