Mitropolit Porfirije: Povodom
upokojenja u Gospodu
Patrijarha Irineja

Verom otačkom i svetom nadom, koju Sam Gospod po Svom obećanju daruje i u slabostima ljudskim sa kojima se borimo, tugom i žalošću koja nas obuzimaju na vest o usnuću Patrijarha našega Irineja, molimo se i znamo da put na koji je danas krenuo, mesto na koje odlazi, jeste naručje duhovnog  Prvonačelnika roda našeg, Svetog Save, a to je i blizina Prestola Božijeg i zagrljaja Presvete Trojice, Boga našega.

Taj put, međutim, nije započeo danas. Čitav svoj vek Blaženopočivši Patrijarh je proveo na tom putu. Služio je revnosno u ljubavi ka Gospodu i Crkvi Njegovoj u svim trenucima života svojega. Time je, a sa isto toliko ljubavi, požrtvovanja, ali i skromnosti, služio i svom narodu. U teškim i umnogome neprepoznatljivim okolnostima savremenog sveta i dešavanjima u njemu, naročitom predanjskom mudrošću i velikim smirenjem, suočavao se sa njima, uvek ostajući veran onom najboljem što srpska istorija u svojim zavetima čuva i što narod srpski oduvek i danas prepoznaje. I odluke koje je kao Patrijarh srpski donosio uvek su bile promišljene i odmerene i uvek u skladu sa onim što Crkva u svom učenju obznanjuje i što narodni etos vekovima gaji.

Sa ne malom tugom sećam se brojnih i čestih susreta sa Njim, njegovog svakodnevnog života, koji su odlikovale dve glavne osobine: duboka pobožnost i skromnost, nepretencioznost. Rukovođen tim dvema osobinama njegov odnos prema ljudima, svima sa kojima je dolazio u susret –  patrijarsima i vladikama, državnicima i običnim ljudima bio je uvek pun pažnje, usredsređen na problem ili muku bližnjeg. Ta njegova pažnja i posvećenost, uz izuzetnu urođenu inteligenciju, omogućavali su mu da probleme bližnjih, ali i probleme koji se javljaju u životu Crkve i naroda, uvažavajući saborno biće Crkve, rešava lakše od bilo koga u njegovom širem okruženju.

Poslednjih godina, sa najvećim žarom i ljubavlju pristupao je poslovima vezanim za dovršenje zavetnog hrama srpskog naroda, hrama Svetog Save na Vračaru.

Slika bezmalo završenog velelepnog Hrama gotovo je ikona Njegove službe na Tronu Srpskih Patrijaraha.

Rod dobri i mnogi koji je tokom svoje službe doneo i ostavio narodu svom, kao da se ogleda u lepoti Hrama koji je dovršavao i za koji je verovao da će biti kao ona svetlost svetu koja se ne može sakriti, kao onaj grad koji na gori stoji. Gledao je u njega kao na Tavorsku svetlost, koja narod poziva da se trudom i pokajanjem vrati svojoj veri, korenima i tako zanavek sačuva sebe od pogibli i prolaznosti ovoga veka.

Neka je blagosloven put Tvoj Patrijarše Srpski, onaj put po kome si hodio, onaj, kojim si vodio svoj srpski narod i onaj kojim si danas krenuo: u Carstvo Božije, u zajednicu svih Svetih, u blizini Majke Božije i Vladičice naše Bogorodice i Gospoda našeg Isusa Hrista i Boga Oca i Svetoga Duha. Neka Ti je Vječnaja pamjat!