Milanski edikt: Kako je hrišćanstvo postalo slobodno?

Godine 313., u gradu Mediolanum (današnji Milano, Italija), rimski car Konstantin Veliki objavio je edikt kojim je priznato hrišćanstvo. Ljudi koji su do tog trenutka smatrani van zakona, dobili su pravo da slobodno ispovijedaju svoju vjeru. Crkva je izašla iz katakombi – i započela jedan od najnevjerovatnijih perioda u svojoj istoriji. Naravno, svijest čovjeka, a još više cjelokupnog društva, ne može se promijeniti objavom jednog, pa i najvažnijeg dokumenta. Za to su potrebne godine i vijekovi neprekidnog rada. A on  je započeo upravo tada, 313. godine, pod carem Konstantinom.​

Šta se tako dramatično promijenilo u životu hrišćana? Koji su događaji i procesi bili direktne ili indirektne posljedice Milanskog edikta? Šta je glavna vrijednost ovog dokumenta sa stanovišta istorije i savremene kulture?

Kako je bilo prije Milanskog edikta?: Od kraja 1. vijeka, hrišćani su bili proganjani na teritoriji Rimskog carstva, zbog svoje vjere. Zašto? Rim je bio tolerantan prema svim religijama, moglo se vjerovati u bilo šta, ali pod jednim uslovom: potrebno je blagovremeno odati počast rimskim bogovima. Hrišćani su odbili da im odaju počast, nisu učestvovali u državnim vjerskim praznicima, nisu priznavali kult cara (u rimskoj tradiciji car je mogao da postane bog poslije smrti). Tako su oni, ostajući ljudi koji najviše poštuju zakone, sa stanovišta rimskih vlasti, predstavljali opasnost po državu. Hrišćanstvo je zabranjeno. U periodu od 303. do 305.godine, tokom vladavine cara Dioklecijana, odvijali su se najobimniji i najsuroviji progoni. Ne samo sveštenoslužitelji, već i mirjani, ne samo „puki smrtnici“, već i rimski građani, a među njima ima i mnogo znamenitih ljudi, pretrpjeli u ovo vrijeme mučeničku smrt zbog svoje vjere.

Kako je bilo poslije Milanskog edikta?: Milanski edikt 313. godine legalizovao je položaj hrišćana, izjednačio njihovu vjeru u pravima sa drugim religijama. Prestali su progoni velikih razmjera, hrišćani više nisu trebali da se kriju u katakombama. Crkva je imala priliku da otvoreno gradi crkve i povrati imovinu oduzetu tokom progona. Ako je nečije imanje imalo novog vlasnika, dobio bi nadoknadu iz carske blagajne.

Dvanaest godina nakon najave edikta, 325. godine, car Konstantin je sazvao Prvi vaseljenski sabor, gdje su definisani osnovni dogmati hrišćanstva. Na Sabor su pozvani pastiri i episkopi koji su prošli gonjenja.

Kako je bilo prije Milanskog edikta?: Između muškaraca i žena u predhrišćanskom društvu nije postojala ne samo jednakost – nisu postojali ni ideološki preduslovi za to. Samo muškarci su imali pravo da učestvuju u političkom životu i vjerskim sabranjima, samo su muškarci imali pravo glasa, samo su muškarci imali pravo da pokrenu razvod u porodici. Pored toga, psihološki u društvu muško nevjerstvo nije smatrano prestupom, dok je za ženu završavalo sramotom.

Kako je bilo poslije Milanskog edikta?: Milanski edikt pomogao je širenju novog sistema vrijednosti. Unutar hrišćanske zajednice i muškarci i žene bili su ravnopravni članovi Crkve, jer su svi jednaki pred Bogom. Nevjerstvo je podjednako oštro osuđivano i kod muških i od ženske strane. Postepeno, pod uticajem hrišćanstva, formirao se pogled na svijet u kojem je postalo moguće potpuno izjednačiti prava muškaraca i žena.

​Kako je bilo prije Milanskog edikta? Smrtna kazna raspećem bila je namijenjena najzloglasnijim lopovima, pljačkašima i podstrekačima. Rimski građani nisu bili osuđivai na nju – imali su pravo na „časnu“ smrt od mača, a raspetog je društvo preziralo. Tipična karikatura prvih vijekova hrišćanske istorije je čovjek prikovan za krst sa magarčevom glavom. Javno crtanje krsta već je bilo samo po sebi podvig i zapravo je značilo podvrgavanje progonu.

Kako je bilo poslije Milanskog edikta?: Krst je,  od instrumenta sramne egzekucije, svuda postao simbol Vaskrsenja Hristovogi  pobjede života nad smrću. Ukinuta je smrtna kazna raspećem. Nakon što je  sveta carica Jelena pronašla Sveti životvorni Krst Gospodnji u Jerusalimu, njegovo poštovanje se brzo proširilo po hrišćanskim zajednicama.​

Kako je bilo prije Milanskog edikta? Tokom godina progona, hrišćani su se navikli da kriju svoje mošti, krišom čuvajući mošti mučenika. Rimske vlasti, znajući za osobenost hrišćana da evharistiju slave na moštima, često su ih uništavale kako svetinja ne bi išla u zajednicu. Ništa se nije znalo o položaju mnogih moštiju do 4. vijeka. Dakle, Jerusalim, uništen do temelja, nije sačuvao tragove Golgote, Svetog groba ili drugih mjesta i svetinja značajnih za hrišćane.

Kako je bilo poslije Milanskog edikta?: Nekoliko godina nakon objavljivanja edikta, carica Jelena je hodočastila u Svetu zemlju, što je rezultovalo pronlaskom Svetog životvornog krsta i brojnih drugih važnih svetinja. Istovremeno je utvrđena lokacija Golgote. Zapravo, Jelena je uspostavila tradiciju hodočašća u novo „pronađena“ sveta mjesta i poštovanje svetinja postalo je otvoreno.

Kako je bilo prije Milanskog edikta? Dok se crkveni život odvijao u katakombama, društveno napredne hrišćanske vrijednosti – na primjer, zapovijest da se vole neprijatelji, oprašta prestupniku i jednakost pred Bogom za ljude svih nacionalnosti – nisu imale širok uticaj na javnu svijest. U Rimskom carstvu praktično nije bilo opsežnog misionarskog rada. Propovijed hrišćanstva praktično nije išla izvan carstva (sa izuzetkom, možda, misije apostola Tome u 1. vijeku).

Kako je bilo poslije Milanskog edikta?:Milanski edikt omogućio je razvoj misionarskog rada. Hrišćanska propovijed je počela otvoreno da se čuje širom svijeta. Širenjem novog učenja i poruke Vaskrsenja Hristovog, cijelo Rimsko carstvo je preobraženo. Poslije toga, hrišćanska misija je otišla daleko izvan svojih granica i transformisala mnoge nacije i države.

Milanski edikt je postao zaista sudbonosan ne samo za hrišćane, već i za cio svijet. Dovoljno je reći da najvažnije grane našeg savremenog života – na primjer, napredna nauka, savremeni pravni sistem – nikada ne bi dostigle nivo razvoja koji je postao moguć u našoj hrišćanskoj civilizaciji.​

Autori: Timofej Kitnis, Ala Mitrofanova
Izvor: foma.ru
Prevod: vjeronauka.net