Kantakuzina Katarina Branković – simbol upornosti i ustrajnosti

Svetosavsku besjedu dr Milene Joksimović održanu na Savindan 2025, u Srpskoj pravoslavnoj opštoj gimnaziji Kantakuzina Katarina Branković, ovdje objavljujemo u cijelosti.

Kantakuzina Katarina Branković bila je izvanredna žena koja je ostavila neizbrisiv trag u hrvatskoj i srpskoj povijesti.

Njezin su život obilježili privrženost svojim korijenima, nastojanje da se očuva vlastiti vjerski i nacionalni identitet, ali i umijeće zajedništva i suživota, prihvaćanje različitosti i poštovanje sredine u kojoj pojedinac živi i stvara.

Kantakuzina je bila kći srpskog despota Đurđa Brankovića, jednog od najutjecajnijih i najbogatijih evropskih vladara svog doba. Po ocu je, baš kao i sveti Sava, potjecala od dinastije Nemanjića. Bila je unuka Vuka Brankovića i praunuka kneza Lazara i kneginje Milice. Po majci Ireni, u narodu poznatoj kao Jerina, potjecala je od vizantijske carske obitelji Kantakuzena po kojoj je nazvana Kantakuzina. Kada se kasnije udala za Ulriha II Celjskog i preselila na zapad prihvatila je ime Katarina.

Rođena je oko 1420. godine u oblasti Brankovića na Kosovu. Despot Đurađ i despotica Irena imali su četvoricu sinova i dvije kćeri. Kako bi stekao saveznike na istoku i zapadu despot je stariju kćer Maru udao za sultana Murata II, a mlađu Kantakuzinu za Ulriha II Celjskog. Celjski su bili njemačka plemićka dinastija sa središtem u Celju, jedna od najutjecajnijih srednjoevropskih obitelji svog doba, rodbinski povezana s Frankopanima, Šubićima, bosanskom lozom Kotromanića i hrvatsko-ugarskim kraljevima. Imali su ogromne posjede s više od 165 utvrđenih gradova i naselja na području današnje Austrije, Slovenije, Hrvatske i Bosne.

Kada se Katarina 1434. s petnaestak godina udala za gotovo dvostruko starijeg Ulriha to je bilo prvo vjenčanje u despotovoj obitelji, a Kantakuzina prvo dijete koje je napustilo roditeljski dom. Njihov bračni život bio je, bar u početku, skladan. Par je dobio troje djece: Hermana, nazvanog po očevom djedu Hermanu Celjskom, Elizabetu koja je dobila ime po baki Elizabeti Frankopan i Đurđa koji je ponio despotovo ime. Katarina je kao Ulrihova supruga upravljala posjedima Celjskih. Imala je vlastite službenike i pečate sa simbolima Đurđa Brankovića, a pečatila je crvenim voskom, što je bila posebna privilegija. Nosila je titulu „Slavna kneginja i gospodarica, gospođa Katarina, Božjom milošću grofica Celja, Ortemburga i Zagorja i banica kraljevine Slavonije“.

Brak Ulriha i Katarine potakao je naseljavanje Srba na područjima pod njihovom upravom. Rašani su služili u Ulrihovim vojnim posadama. Katarina je iz Raške dovela sa sobom dvorske službenike, pisare i duhovnike. Unatoč činjenici da se udala u porodicu čvrsto vezanu uz rimokatoličku tradiciju, ostala je privržena pravoslavlju te je, vjeruje se, imala pridvornu crkvu u Varaždinu. Pravoslavni duhovnici iz njene pratnje brinuli su o vjerskim potrebama kneginje, njezina dvora i vojnika. U Varaždinu je zahvaljujući njezinu trudu zapisan Varaždinski apostol, važna liturgijska knjiga i najstarija sačuvana srpska ćirilična knjiga nastala na tlu današnje Hrvatske.

Od posebnog značaja za Katarinu bio je zagrebački Gradec, gdje je stolovala i gospodarila. Primala je godišnja davanja i presuđivala kada bi mještani, nezadovoljni odlukama lokalnih sudaca, tražili njezino mišljenje. U Zagrebu je pružila utočište svojim roditeljima, nakon što je despotovina prvi put pala u ruke Osmanlija. Despot Đurađ došao je 1440. u Zagreb s ogromnom pratnjom, uključujući i 1500 konjanika i noseći sve svoje bogatstvo, primljen je s velikim počastima i proveo je tu nekoliko mjeseci.
Katarinin život u Gradecu obilježen je značajnim privatnim događajima. Tu je 1441. rodila Elizabetu, a dvije godine kasnije Đurđa koji je, nažalost, umro u koljevci. Tu je boravila i kada je njezin prvorođeni sin Herman 1451. umro u šesnaestoj godini života. Nakon smrti sinova, Katarini je ostala samo kći Elizabeta. Četrnaestogodišnja djevojka udala se 1455. za Matiju Hunjadija, budućeg ugarsko-hrvatskog kralja Matiju Korvina. Prema ugovoru o zarukama Elizabeta je i nakon udaje trebala ostati u pravoslavnoj vjeri u kojoj je odgojena. Na žalost, djevojka je umrla svega nekoliko mjeseci nakon sklapanja braka.

Lik Kanatkuzine Katarine Branković na Esfigmenskoj povelji

Godinu dana kasnije, u jesen 1456., u Beogradu je ubijen Ulrih Celjski. Mjesec dana kasnije, na Badnjak, umro je despot Đurađ, a šest mjeseci nakon toga upokojila se despotica Irina. Katarina je u nešto više od deset godina pokopala sve troje djece, muža i roditelje. Pored velike žalosti koja ju je zadesila, Katarina se, kao jedina nasljednica moćne dinastije Celjskih, morala boriti da sačuva svoje posjede. Gradovi koje su Celjski zauzeli, poput Gradeca, i pojedinci kojima su Celjski oduzeli imanja, vidjeli su priliku za povratak samostalnosti i imovine. Tužbe protiv Katarine i njezinih službenika stizale su sa svih strana.

Najmoćniji pretendent na nasljeđe Celjskih bio je njemački car Fridrih III Habsburški. Koristeći podmićivanje i vojnu silu, uspio je u roku od godinu dana preoteti Katarini posjede u Austriji i Sloveniji. Katarina se povukla u Varaždin i nadala se da će ostati u Hrvatskoj. Međutim, na njene je posjede bacio oko slavonski ban Jan Vitovac. Za nekoliko godina, do 1461., prisilio je Katarinu da mu ustupi zemlju u Hrvatsko-Ugarskom kraljevstvu.

Uslijedilo je razdoblje lutanja – Katarina odlazi u Veneciju, u Dubrovnik i na Krf. Najzad stiže na sjever Italije, u Furlaniju, gdje je kupila dvorac Belgrad koji ju je imenom podsjećao na zavičaj. Tu joj se pridružio brat Stefan. Nakon smrti oca Đurđa i brata Lazara, Stefan je dobio titulu srpskog despota, ali je ubrzo zbačen te se sklonio na Zapad, dok je Srbija pala pod osmansku vlast. Stefan se oženio Angelinom Arijanit, kćeri albanskog velikaša. Dobili su troje djece – Đorđa, Jovana i Mariju.
Katarina je samo nekoliko godina kasnije, 1469., napustila zapad. Belgrad je prepustila bratu čija se porodica uvećavala, a sama je otišla sestri Mari u Tursku.

Mara je, kao udovica Murata II, živjela na svom dvoru u Ježevu (danas u Grčkoj). Uživala je zaštitu i veliko poštovanje posinka Mehmeda II Osvajača kojeg je odgojila od malih nogu, jer je rano ostao bez majke. Bila je duboko pobožna. Pomagala je srpskim manastirima. Uz sultanovu podršku osigurala je da Dubrovnik svetogorskim manastirima redovito plaća Stonski dohodak – tribut koji je potjecao iz vremena Dušana Silnog.

Na putu prema Turskoj Katarina se obratila Mlečanima i ponudila im pomoć u otkupu Isusove haljine – dragocjene relikvije koja je tada bila u posjedu sultanije Mare. Ta ponuda bila je uvod u značajniju inicijativu – posredovanje u mirovnim pregovorima između Mletačke Republike i Osmanskog Carstva. Mara i Katarina godinama su bile posrednice između Venecije i Porte – primale poslanike, pratile ih do Carigrada i prenosile poruke, oslanjajući se na pravoslavne kaluđere kao glasnike. Sestre su se nadale da će im se Mlečani odužiti pomažući Stefanu koji je živio u siromaštvu i 1476. godine umro u bijedi. Istovremeno, Katarina je zbog nekog duga pala u sultanovu nemilost. Bačena je u tamnicu i pretučena. Nastojeći naplatiti dug, sultan je pokušao prodati Belgrad u Kantakuzinino ime.

Za Stefanovu udovicu Angelinu i njihovu djecu život u Belgradu ubrzo je postao nemoguć. Otišli su u Srijem, ponijevši sa sobom moći despota Stefana. Đorđe i Jovan dobili su od kralja Matije Korvina despotsku titulu. Đorđe se kasnije zamonašio kao Maksim i postao mitropolit beogradski. Srpska pravoslavna crkva kanonizirala je despota Stefana, Angelinu i njihove sinove, a njihove moći položene su u manastir Krušedol, zadužbinu posljednjih Brankovića.

Nakon Mehmedove smrti 1481. godine i dolaska sultana Bajazita II, nastupilo je bolje vrijeme za Katarinu. Ostatak života provela je u Turskoj. Po Marinoj smrti preuzela je na sebe skrb o svetogorskim samostanima i brinula da Dubrovnik redovito plaća stonski dohodak. Za Beogradsku mitropoliju dala je izraditi dragocjenu mitru optočenu biserima.

Posljednje godine provela je u manastiru sv. Stefana u Konči (danas u Sjevernoj Makedoniji) gdje se oko 1492. upokojila i gdje počiva.

dr Milena Marković

U patrijarhalnom srednjovjekovnom svijetu, u kojem su se ljudi rađali, živjeli i umirali u istom selu, a žene bile gotovo potpuno obespravljene, Katarina je proputovala od Raške preko Zagreba, Varaždina i Celja do Beča, Venecije, Dubrovnika i Carigrada. Pregrmila je sunovrat moćnih obitelji kojima je pripadala. Sudila je, zapovijedala vojnim posadama, posredovala u mirovnim pregovorima velesila i pregovarala s najmoćnijim ličnostima zapada i istoka.

Katarina je kroz vjeru nastavila tradiciju Svetog Save koji je postavio temelje srpskog duhovnog identiteta. Pokazala je da se osobni identitet i vjerska pripadnost mogu očuvati unatoč složenim obiteljskim i političkim okolnostima.

Katarinina ljubav prema vlastitom nasljeđu i sposobnost da istovremeno djeluje u raznolikom kulturnom i vjerskom okruženju omogućili su joj da postane spona između brojnih svijetova – srpskog i hrvatskog, slavenskog i njemačkog, pravoslavnog, rimokatoličkog i muslimanskog, između istoka i zapada.

Na kraju, Katarina Branković ostaje simbol snage i ustrajnosti, žena izvanrednih sposobnosti koja se, usprkos svim izazovima svog vremena, borila za svoje mjesto u duboko podijeljenom društvu.

dr Milena Joksimović

Arhiv Srba u Hrvatskoj