Izložba episkopa Maksima otvorena u Muzeju Republike Srpske u Banjaluci

„Lica iza riječi”: Portret kao susret s knjigom i čovjekom

BANJALUKA, 2. septembra 2026. — Izložba slika „Lica iza riječi: čitanje velikih pisaca bojom” episkopa zapadnoameričkog Maksima svečano je otvorena u Muzeju Republike Srpske u Banjaluci. Postavka okuplja 60 akrilnih portreta pisaca, pjesnika, mislilaca, bogoslova i drugih ličnosti čija su djela obilježila svjetsku i domaću kulturu.

Portreti Džona Stajnbeka, Albera Kamija, Aleksandra Solženjicina, Anais Nin, Tomasa Sternsa Eliota i Fjodora Dostojevskog izloženi su rame uz rame s likovima Miloša Crnjanskog, Meše Selimovića, Jovana Dučića, Petra Kočića, Branka Ćopića i brojnih drugih autora.

Slike su raspoređene u tematske cjeline kroz koje episkop Maksim promišlja odnos lica i ličnosti, književnosti i slikarstva, riječi i boje. Izložba nije zamišljena kao katalog slavnih imena, nego kao poziv posjetiocu da iza naslikanog lica potraži knjigu, a iza napisane riječi — neponovljivu ličnost.

Knjiga pročitana u pravom času

Obraćajući se prisutnima na svečanom otvaranju, episkop Maksim posebno je ukazao na značaj čitanja u vremenu brzih informacija i kratkotrajne pažnje.

„Negdje večeras postoji jedan mladi čovjek — možda u ovom gradu, možda i u ovoj prostoriji — koji još nije čitao Dostojevskog. Koji još nije otvorio Andrića, Kamija, Emili Dikinson ili Halila Džubrana. Koji još ne zna da jedna knjiga, pročitana u pravom času, može neprimjetno da promijeni pravac čitavog života”, kazao je episkop Maksim.

Kao duhovni okvir izložbe izdvojio je savjet Svetog Vasilija Velikog mladim hrišćanima da stare pisce čitaju rasudljivo — poput pčela koje sa cvjetova uzimaju ono od čega nastaje med.

Prema njegovim riječima, čitanje nije samo sabiranje znanja, nego „vježba pažnje i rasuđivanja”, dok je pažnja već početak ljubavi: sposobnost da se zastane pred drugim čovjekom i da se on ne svede na unaprijed stvorenu predstavu.

Lice se ne može do kraja prevesti

Govoreći o nastanku ciklusa, episkop Maksim objasnio je da su slike izrasle iz dugogodišnjeg čitanja i susreta s književnim djelima.

„Knjige su ostajale otvorene na stolu, a lica njihovih pisaca ostajala su sa mnom dugo pošto bih stranice zatvorio. Tako je slikanje postalo jedna vrsta obrnutog prevoda: iz riječi nazad u lice, iz rečenice u boju, iz književnog svijeta u pogled”, rekao je autor izložbe.

On je naglasio da portret nije pokušaj da se ličnost obuhvati, objasni ili prisvoji.

„Lice se nikada ne može do kraja prevesti. Ono nije predmet koji možemo posjedovati, objasniti i zatvoriti u okvir. Lice je poziv na susret. Možda je upravo to askeza slikarstva: pažnja bez pohlepe, blizina bez posjedovanja”, poručio je episkop Maksim.

U središtu postavke zato nije samo fizička sličnost s predstavljenim ličnostima. Svaki portret otvara pitanja o čovjeku iza djela: šta je vidio, kakvu je ranu nosio i šta je znao što današnji čitalac tek treba da otkrije.

Krajina kao unutrašnji zavičaj

Posebno mjesto u banjalučkoj postavci pripada Petru Kočiću i Branku Ćopiću, čija su lica neodvojiva od predjela i pamćenja Krajine.

Kočićevo lice na platnu izrasta iz zmijanjske zemlje, njenih brda, šuma, muke i slobode. Kod Ćopića se Krajina javlja kao unutrašnji zavičaj — kao djetinjstvo, drugarstvo i smijeh koji čovjeku pomaže da podnese i ono što bi bez smijeha bilo nepodnošljivo.

Pored njih, izložba vodi posjetioca kroz različite književne i duhovne predjele: od Andrićevog mosta kao mjesta susreta i razilaženja ljudskih sudbina, preko stećaka Maka Dizdara, do unutrašnje zemlje koju je Marina Cvetajeva nosila kroz izgnanstvo.

Monografija kao nastavak izložbe

Izložbu prati istoimena monografija, koju je Muzej Republike Srpske objavio u saradnji sa izdavačkom kućom „St. Sebastian Press” iz Los Anđelesa.

Knjiga proširuje likovni dio izložbe tekstovima o predstavljenim stvaraocima i tematskim vezama među njima. Monografija nije samo katalog reprodukcija, nego svojevrsno putovanje kroz istoriju čitanja, slikanja i duhovnog traganja.

Svečanom otvaranju izložbe prisustvovali su mitropolit zahumsko-hercegovački i stonsko-primorski Dimitrije i episkop buenos-ajreški i južno-centralnoamerički Kirilo, administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, kao i veći broj sveštenika i posjetilaca iz Banjaluke i drugih krajeva.

Izložba kao poziv mladima

Završavajući obraćanje, episkop Maksim pozvao je mlade da čitaju domaće i svjetske pisce, čak i onda kada se sa njima ne slažu.

„Čitanje nije pokoravanje tuđoj misli, nego ulazak u razgovor u kojem se učimo rasuđivanju. Uzimajte, poput pčela, ono što postaje med: ono što um čini budnijim, srce prostranijim, a čovjeka sposobnijim da u drugom čovjeku prepozna lice, a ne predmet”, poručio je.

Prema autorovim riječima, slike će ostati na muzejskim zidovima dok traje izložba, dok će knjige na koje one ukazuju trajati znatno duže. Ipak, ni knjiga ni portret nisu u potpunosti dovršeni dok neko pred njima ne zastane.

„Neka ova izložba bar jednog mladog čovjeka dovede do knjige koju još nije otvorio. I neka ta knjiga, u času koji samo Bog zna, postane za njega prozor, saputnik ili svjetiljka”, zaključio je episkop Maksim.

Projekat je realizovao Muzej Republike Srpske pod pokroviteljstvom Kabineta predsjednika Republike Srpske i Ministarstva prosvjete i kulture Republike Srpske. Koordinator i organizator izložbe je Nataša Džajić, dok je vizuelno obličje postavke osmislila Ljiljana Korać. Dizajn prateće monografije potpisuje Denis Vikić, a predgovor Aleksandar Jerkov.

Svečana riječ Episkopa Maksima na Izložbi slika „Lica iza riječi: čitanje velikih pisaca bojom”

… da portret postane prag preko kojeg mladi čovjek ulazi u knjigu.

Negdje večeras postoji jedan mladi čovjek — možda u ovom gradu, možda i u ovoj prostoriji — koji još nije čitao Dostojevskog. Koji još nije otvorio Andrića, Kamija, Emili Dikinson ili Halila Džubrana. Koji još ne zna da jedna knjiga, pročitana u pravom času, može neprimjetno da promijeni pravac čitavog života.

Na tog mladog čovjeka mislio sam dok sam pripremao ove slike.

Prije više od šesnaest vijekova, Sveti Vasilije Veliki uputio je mladim hrišćanima besjedu o čitanju starih grčkih pisaca. Ti pisci nisu pripadali Crkvi i nisu dijelili njenu vjeru. Pa ipak, Vasilije nije rekao: ne čitajte ih. Rekao je: čitajte ih rasudljivo.

Budite, kaže, kao pčele. Pčela ne slijeće na svaki cvijet na isti način, niti sa cvijeta odnosi sve. Ona uzima ono od čega nastaje med. Tako i vi iz knjiga uzimajte ono što dušu vaspitava za vrlinu, što je uči istini, hrabrosti, saosjećanju i slobodi.

Ta slika pčele čini mi se dragocjenom i danas. Jer čitanje nije samo sabiranje znanja. Ono je vježba pažnje i rasuđivanja. A pažnja je već početak ljubavi: sposobnost da zastanemo pred drugim čovjekom i ne svedemo ga na ono što o njemu već mislimo.

U tom duhu nastala su i „Lica iza riječi”.

Portreti na ovim zidovima nisu akademska vježba, niti katalog slavnih imena. Svaki od njih je poziv da iza lica potražimo riječ, a iza riječi — neponovljivu ličnost.

Poziv da ostanemo uz Hemingveja dovoljno dugo da naslutimo cijenu njegove prividne jednostavnosti. Da s Cvetajevom pođemo u zemlju koju je nosila u sebi i koju joj nijedno izgnanstvo nije moglo oduzeti. Da s Makom Dizdarom stanemo pred stećke i čujemo kako kamen progovara. Da u Andrićevom mostu prepoznamo više od građevine — mjesto na kojem se susreću i razilaze ljudske sudbine.

A ovdje, u Banjaluci, taj razgovor dobija posebnu blizinu. Kočićevo lice na slici kao da izrasta iz zmijanjske zemlje, od njenih brda, šuma, muke i slobode. Kod Ćopića se Krajina javlja kao unutrašnji zavičaj: kao potok, djetinjstvo, drugarstvo i smijeh koji čovjeku pomaže da podnese i ono što bi bez smijeha bilo nepodnošljivo.

Na ovim zidovima ne susrećemo samo pisce. Tu su pjesnici i romanopisci, bogoslovi i filosofi, naučnici i slikari, svetitelji i sumnjalice. Oni ne pripadaju istim narodima, vijekovima, uvjerenjima niti istoj vjeri. Ali većina njih pripada jednom dubljem srodstvu: nisu pristali da ne vide ono što su jednom ugledali. Svjedočili su o ljudskoj ranjivosti, slobodi, grijehu, ljepoti, izgnanstvu, nadi i smrti — i o čovjekovoj neutoljivoj žeđi da smrt nema posljednju riječ.

Ja sam episkop i, ispostavilo se, slikar. Ali sam u svim tim godinama bio i ostao čitalac. Čitanje je pratilo moju službu i moje slikanje: knjige su ostajale otvorene na stolu, a lica njihovih pisaca ostajala su sa mnom dugo pošto bih stranice zatvorio.

Tako je slikanje postalo jedna vrsta obrnutog prevoda: iz riječi nazad u lice, iz rečenice u boju, iz književnog svijeta u pogled.

Ali lice se nikada ne može do kraja prevesti. Ono nije predmet koji možemo posjedovati, objasniti i zatvoriti u okvir. Lice je poziv na susret. Zato slikati nekoga ne znači uhvatiti ga, nego stati pred tajnu njegove ličnosti i gledati bez prisvajanja. Možda je upravo to askeza slikarstva: pažnja bez pohlepe, blizina bez posjedovanja.

Monografija koja prati izložbu pokušava da dio tog razgovora pretoči u riječi. Slike, međutim, žele nešto neposrednije: onaj trenutak u kojem nas nečije lice zaustavi.

Ko je bio ovaj čovjek?
Šta je vidjela ova žena?
Kakvu su ranu nosili?
Šta su znali što ja još ne znam?

To pitanje je početak čitanja. A možda je i početak istinskog susreta.

Zato se večeras posebno obraćam mladima — i onima koji su ovdje i onima do kojih će, možda, doprijeti glas o ovoj izložbi.

Počnite.

Pročitajte Vasilijevu besjedu mladima, a zatim pročitajte i pisce koje je Vasilije čitao. Čitajte Kočića i Ćopića, Andrića, Dučića, Šantića, Crnjanskog, Kiša, Mešu Selimovića i Maka Dizdara. Čitajte i pisce drugih naroda, jezika i vijekova. Otkrićete da unutrašnji život čovjeka u Rusiji devetnaestog vijeka, u drevnoj Grčkoj ili u nekoj sobi u Amherstu nije toliko daleko od vašeg života koliko vam se sada čini.

Neće vam svaka knjiga dati isti dar. Nećete se sa svakim piscem složiti. I ne treba. Čitanje nije pokoravanje tuđoj misli, nego ulazak u razgovor u kojem se učimo rasuđivanju. Uzimajte, poput pčela, ono što postaje med: ono što um čini budnijim, srce prostranijim, a čovjeka sposobnijim da u drugom čovjeku prepozna lice, a ne predmet.

Ove slike ostaće na zidovima dok traje izložba. Knjige na koje ukazuju ostaće duže. Ali ni knjiga ni portret nisu dovršeni dok neko pred njima ne zastane. Lice nam dolazi iz prošlosti, ali nas gleda kao da njegova posljednja riječ još nije izgovorena.

Duboko sam blagodaran Muzeju Republike Srpske i njegovom direktoru Davoru Striki; Ljiljani Korać, koja je izložbi podarila njeno vizuelno obličje; i Nataši Džajić, čiji su trud, pažnja i predanost omogućili da „Lica iza riječi” večeras ožive pred banjalučkom publikom.

Blagodaran sam Aleksandru Jerkovu na predgovoru, Denisu Vikiću, koji je monografiji dao njen vizuelni ritam i dostojanstven oblik, kao i Dragoljubu Zečeviću za trud oko njenog štampanja.

A blagodaran sam i svakome od vas što ste večeras ovdje — što ste pristali da zastanete pred ovim licima i da uđete u dugi razgovor između pogleda i riječi, boje i knjige, čovjeka i tajne Drugoga.

Neka ova izložba bar jednog mladog čovjeka dovede do knjige koju još nije otvorio. I neka ta knjiga, u času koji samo Bog zna, postane za njega prozor, saputnik ili svjetiljka.

Za sva znana i neznana dobročinstva — Bogu blagodarenje i slava.

Izvor: Eparhija Zahumsko-hercegovačka i primorska