Episkop Kirilo: Božić je slavlje svakog rođenja i pobjeda nad prolaznošću (VIDEO)

„Draga braćo i sestre, Sveta Pravoslavna Crkva u ove dane pjeva pjesmu Božiću: Hristos se rađa – slavite! Hristos s nebesa – u susret Mu izađite! Hristos na zemlji – uznesite se! Pjevaj Gospodu sva zemljo, u veselju poj, narode, jer On se proslavi.

Sveta Crkva slavi samo tri rođenja: Hristovo, D‌jeve Marije i Jovana Krstitelja, ali je Hristovo rođenje posebno, jer se kroz njega slavi i veliča i svako drugo rođenje.

Zašto je Hristovo rođenje bilo posebno, ne kao rođenje milijardi ljudi do i poslije Njega? Na to nam odgovara upravo najveći rođen od žena, Jovan Krstitelj, kroz svoju propovijed, gd‌je kaže: Ide za mnom Onaj koji je bio prije mene. Iako je Jovan dobro znao da je Isus Hristos rođen šest mjeseci poslije njega, on zna da je Hristos postojao prije njega, ili ga dopunjuje jevanđelist Jovan riječima: U početku biješe Logos, i Logos biješe u Boga, i Logos biješe Bog. On biješe u početku u Boga. Sve kroz Njega postade i bez Njega ništa ne postade što je postalo. U Njemu biješe život, i život biješe svjetlost ljudima.

Dakle, iz tih riječi vidimo da je Hristos Sin Božji koji nije pokoren vremenu, nego je iznad svakog vremena i, shodno tome, nosilac vječnosti. I druge riječi četvrtog Jevanđelja nam kažu: Niko se nije popeo na Nebo osim Onaj koji siđe s neba, Sin Božiji, iz kojih razumijemo da Hristos nije podložan ni prostoru, ni zvijezdama, ni planetama, niti bilo kakvoj tvari, jer On je iznad prostora i, shodno tome, nosilac je beskonačnosti.

Dakle, Sin Božji, koji je nosilac života, vječnosti i beskonačnosti, koji je naš početak, rađa se iz utrobe D‌jeve Marije i tako postaje Bogočovjek i novi početak, koji osvećuje i svako drugo rađanje i daruje ljudskoj prirodi oslobođenje od prostorovremenskog kontinuma, tj. daruje život, vječnost i beskonačnost.

Od tog događaja, za nas ljude i za sva stvorenja, Bog u Hristu je postao naš brat i vječni sabrat. Zato su Mu proroci dali ime Emanuil, što znači: sa nama je Bog.

A kada je s nama Bog i u nama, onda ne treba da se bojimo prolaznosti, nikakve stihije ili tvari. Nego, kako nas poziva Sveta Crkva, da se uznesemo u sretanje Hristovo, da uznesemo naš um i srce od prolaznih i propadljivih stvari ovoga svijeta, znajući da se propadljivim srebrom ili zlatom ne spasavamo, i da iz dubine duše poželimo da se sjedinimo sa Hristom, da bi se On vjerom uselio u srca naša, da budemo utemeljeni u svakom dobrom d‌jelu.

Hristos je postao kvasac koji našu prirodu uznosi ka nebu. I taj kvasac nebeski je dao da naše vrijeme nije samo prolaznost, smrt i ništavilo, nego da je vječni život; da naš prostor nije samo prostor prolaznih poslova i ništavnih stvari, nego stvari koje vode ka spasenju; i da naš ljudski život ima posebno dostojanstvo i kao svoj cilj – vječni život. Dao nam je da budemo braća Njegova, sinovi Božji – gd‌je je veće dostojanstvo i veći dar Hrista Boga našega?

Dakle, rođenje Hristovo i Njegov silazak među nas temelj je našeg uzlaska i našeg penjanja ka Nebu. Njime, kao svetom lestvicom, penjemo se do savršenstva. I opet pjevamo: Hristos se rađa – slavite! Hristos s nebesa – u susret Mu izađite! Hristos na zemlji – uznesite se! Pjevaj Gospodu sva zemljo, u veselju poj, narode, jer On se proslavi.

Zato, draga braćo i sestre, sve vas pozdravljam sa radosnim božićnim pozdravom:

Mir Božji – Hristos se rodi!
Vaistinu se rodi!”