Episkop Kirilo bogoslužio u manastiru Lepavina

U subotu, 19. septembra, u manastiru Lepavina Svetu arhijerejsku liturgiju služio je Njegovo Preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički dr Kirilo, administrator Eparhije zagrebačko-ljubljanske.

Episkopu Kirilu sasluživali su protojerej Radovan Dimitrić, paroh koprivnički, zagrebački đakon Miladin Andrić i bratstvo manastira Lepavine.

Besjedeći nakon Svetog jevanđelja, episkop Kirilo podsjetio je na Hristov poziv na budnost: „Bdite, jer ne znate dana ni časa u koji će Sin Čovječiji doći“, ističući da je čovjek pozvan da neprestano bdi nad svojom dušom i spasenjem.

Govoreći o prirodi čovjeka, vladika je kazao da čovjek u sebi sjedinjuje vidljivi i nevidljivi svijet, ali da je nakon grehopada tijelo postalo teret duši kada se preda strastima i neumjerenosti. Zato je, naglasio je, potrebno da čovjek već u ovom životu oblikuje svoju dušu za zajednicu sa Bogom.

Posebno je govorio o navikama i strastima koje čovjek stiče tokom zemaljskog života. Kao jednostavan primjer naveo je čovjeka koji je vezan za neku strast i koji, čak i kada bi se našao u raju, ne bi mogao da se raduje tom životu ako je njegova duša ostala vezana za ono što je od rajskog života odvaja. „Ljudi će se sami po stanju svoje duše opredijeliti gdje pripadaju“, rekao je episkop Kirilo.

Zato je, dodao je, potrebno da čovjek već ovdje stiče „rajski predukus“ – da živi po zapovijestima Starog i Novog zavjeta, da se trudi da bude ugodan Bogu i da u sebi izgrađuje „rajsko raspoloženje duše“. „Moramo ovdje da živimo da bismo stekli već taj rajski predukus, da se trudimo da ovdje živimo tako da smo ugodni Bogu“, poručio je.

U tom kontekstu govorio je i o monaškom postrigu kao „anđelskom postrigu“, odnosno nastojanju da čovjek već u ovom životu, koliko može, podražava anđelski život. Međutim, naglasio je da taj poziv nije upućen samo monasima, nego i svakom blagočestivom hrišćaninu.

Podsjetio je na jevanđelsku sliku zemlje koja donosi stostruki, šezdesetostruki ili tridesetostruki plod, naglašavajući da nisu svi na istom duhovnom stupnju, ali da je najvažnije da čovjek ne ostane „neplodna zemlja koja ne daje plodove pokajanja“.

„Da se upražnjavamo u molitvi, postu i drugim dobrodjeteljima, u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, kako je On zapovijedio“, kazao je vladika.

Govoreći na dan kada Crkva proslavlja Čudo Svetog Arhangela Mihaila u Honi, episkop Kirilo podsjetio je da svaki hrišćanin na krštenju dobija anđela čuvara i govorio o Arhangelu Mihailu kao primjeru vjernosti Bogu u trenutku otpadništva i gordosti.

Prema njegovim riječima, Arhangel Mihailo je prepoznao da život izvire od Boga i nije prihvatio gordost i otpadništvo. Upravo u tome vladika je vidio pouku i za čovjeka: da ne pomisli da može živjeti bez Boga, jer sve što živi dobija život od Njega.

Govoreći o blagodati koju hrišćanin prima na krštenju, naglasio je da se ona ne smije „zakopati“ u strasti, grijeh i zemaljske brige, nego je potrebno umnožavati je kroz duhovni trud.

„Ako pravednik i padne, on ustaje. Važno je ustati. Ako pogriješimo, imamo Tajnu pokajanja, Tajnu Evharistije koja nas očišćava od svakoga grijeha.“

Posebno mjesto u besjedi posvetio je borbi sa pomislima. Hrišćanski život, kazao je, nije samo pitanje spoljašnjeg ponašanja, nego i unutrašnje borbe sa zavišću, zlobom, lukavstvom i nečistim mislima.

„Hrišćanin je onaj ko se bori protiv satane u pomisli. Nemojte dopustiti da se takve misli gnijezde u vašem umu i u vašem srcu“, poručio je, upućujući vjernike i na svetootačku literaturu, posebno Lestvicu, kao pomoć u razumijevanju te duhovne borbe.

Govoreći o anđelima kao „umnim silama“, rekao je da oni pomažu čovjeku upravo u toj nevidljivoj borbi, te pozvao vjernike da svojim dobrim djelima, molitvom i postom ne žaloste svoje anđele čuvare.

U nastavku besjede episkop Kirilo govorio je i o načinu na koji hrišćanin treba da se odnosi prema nevoljama koje pogađaju čovjeka i društvo. Naglasio je da prva reakcija ne treba da bude traženje krivice u drugima, nego sopstveno preispitivanje i pokajanje.

Kao primjer naveo je predanje iz vremena Svetog Grigorija Dvojeslova, kada je u Rimu vladala kuga. Podsjetio je da je Sveti Grigorije sa sveštenstvom izašao u molitvenu litiju, nakon čega je, prema predanju, viđen Arhangel Mihailo kako vraća mač u korice, što je bilo znak prestanka pomora.

„Uvijek treba da razmišljamo zašto nam je Bog nešto popustio, da vidimo da li smo mi nešto krivi, da se pokajemo i umolimo Boga“, rekao je vladika, naglašavajući potrebu za samokritikom umjesto osuđivanja drugih.

Na kraju besjede poželio je vjernima da, molitvama Presvete Bogorodice, Svetog Arhangela Mihaila i anđela čuvara, steknu duhovno rasuđivanje, samokritiku i trezvenost, da staranje o tijelu ne pretvore u pohotu i neumjerenost i da svojim životom svjedoče vjeru u Boga i poslušnost Njegovim zapovijestima.

Po završetku Liturgije služen je i pomen povodom četrdeset dana od upokojenja lepavinskog iskušenika Vladimira Bosnića.

Obraćajući se sabranima nakon pomena, protojerej Radovan Dimitrić podsjetio je na riječi iz Jovanovog jevanđelja: „Bog tako zavolje svijet da je Sina Svoga Jedinorodnoga dao, da svaki koji vjeruje u Njega ne pogine, nego da ima život vječni.“

„Upravo u ovim riječima osnaženi i utješeni, danas smo, po blagoslovu našeg vladike, odslužili Svetu zaupokojenu liturgiju i pomen povodom četrdeset dana od upokojenja našeg brata, lepavinskog iskušenika Vladimira“, rekao je otac Radovan.

Podsjetio je da je Vladimir veliki dio života posvetio služenju Bogu i manastiru Lepavini, gdje je proveo mladost i ostao do posljednjeg dana svoga zemaljskog života.

„Svojim srcem, dušom i tijelom služio je ovoj velikoj bogorodičnoj svetinji, bratstvu svete obitelji i svim poklonicima koji ovdje dolaze tražeći blagoslov Božiji i blagoslov Presvete Bogorodice. Samo Bog zna koliko je dobrih djela učinio i koliku je žrtvu podnio radi ove svetinje“, kazao je.

Govoreći o hrišćanskom odnosu prema smrti, otac Radovan naglasio je da se vjerni od svojih upokojenih ne opraštaju bez nade, nego u vjeri u Vaskrslog Hrista i vaskrsenje mrtvih.

„Mi hrišćani ne smijemo tugovati kao oni koji nemaju nade“, rekao je, dodajući da je, iako je fizički rastanak težak, utjeha hrišćana u vjeri da život ne prestaje smrću i da Gospod ima vlast nad živima i mrtvima.

Na kraju je uznio molitvu da Gospod oprosti dušu Vladimira Bosnića, podari mu vječni pokoj i nastani ga u Svome neprolaznom Carstvu.