Dvije decenije Srpske pravoslavne opšte gimnazije ”Kantakuzina Katarina Branković” u Zagrebu

Srpska pravoslavna opšta gimnazija ”Kantakuzina Katarina Branković” u Zagrebu osnovana je 2005. godine blagoslovom i trudom blaženopočivšeg Mitropolita zagrebačko-ljubljanskog gospodina Jovana. Smještena je u naselju Sveti Duh, na obroncima zagrebačke gore Medvednice, mjestu sa kojeg se proteže prelijep panoramski pogled na Zagreb. Ovo naselje se pominje još u 15. vijeku, kao mjesto u kojem su živjeli gradski kmetovi.

Na imanju, koje je 1888. godine crkvi u Zagrebu zavještao ugledni zagrebački trgovac Đuro Avirović, višegodišnji crkveni odbornik i školski dobrotvor, Mitropolit Jovan gradi moderno zdanje škole kojoj daje ime po ćerki srpskog despota Đurđa Brankovića – Katarini, koje će u godinama koje dolaze postati jedan od prosvjetno-kulturnih simbola Zagreba. Osnivanju škole prethodilo je potpisivanje Temeljnog ugovora sa državom.

– Te 2005. godine škola je osnovana, a 2003. godine SPC u Hrvatskoj potpisala je Temeljni ugovor sa Vladom Republike Hrvatske. To je ugovor o zajedničkim interesima, a jedan od članova tog ugovora tiče se prosvjete i omogućuje, daje taj pravni okvir da SPC može u Hrvatskoj da osniva javne škole, što je iskorišteno kao jedan poticaj da se osnuje Srpska pravoslavna gimnazija ovdje u Zagrebu, kaže u razgovoru za Svetigoru protojerej-stavrofor Slobodan Lalić, direktor gimnazije.

Na početku nije bilo lako. Bilo je potrebno okupiti sposobne i iskusne ljude, voljne da svojim savjetima ili angažmanom iznesu cijeli projekat. Valjalo je odabrati i pravi model obrazovanja, kojem će u potpunosti moći da se odgovori stručnim kadrom. Nije izostala ni pomoć hrvatskog Ministarstva prosvjete.

– Sa te strane imali smo dobru saradnju i sa nadležnim Ministarstvom prosvjete ovdje, koje je preko svojih opunomoćenih ljudi iz Ministarstva davalo savjete koji su najbolji mehanizmi-modeli koji bi se mogli ostvariti i u tome je ustvari odabran model opšte gimnazije koji podrazumijeva školovanje učenika po istom programu kakav je u svim opštim gimnazijama  u Zagrebu, ali po modelu A koji se odnosi na nacionalne manjine. Taj model A podrazumijeva izvođenje nastave na jeziku nacionalne manjine, za nas to znači na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu.

To znači da se sva nastava, izuzev stranih jezika, izvodi na srpskom jeziku i ćiriličnom pismu, na kojima se polaže i maturski ispit, koji je jedinstven u cijeloj Hrvatskoj. Časove srpskog jezika i književnosti učenici imaju četiri puta nedjeljno i na njima izučavaju isključivo srpski jezik i književnost, dok se kroz identičan fond časova hrvatskog jezika izučava hrvatska i svjetska književnost. Nastava iz predmeta: istorija, geografija, muzička i likovna umjetnost obogađena je sa 30 % sadržaja iz nacionalne istorije, kulture i umjetnosti. Pravoslavna opšta gimnazija ” Kantakuzina Katarina Branković” u Zagrebu je ustanova sa pravom javnosti.

– Svi učenici koji su završili osmi razred, a koji imaju manje od 17 godina i završili su osnovnu školu sa uspjehom koji im omogućava da pređu predviđeni bodovni prag za upis gimnazija, oni su kandidati za upis u našu školu. Ipak taj program i školovanje na srpskom jeziku ponajprije motiviše srpsku djecu,  ali ne isključivo jer evo poslednjih godina imamo učenika koji su tu iz Zagreba, a koji su iz drugih manjinskih zajednica. Danas su to i Rusi, Ukrajinci, ali i Mađari, Rumuni, Italijani. Bila je i jedna Albanka prije nekoliko godina, ali isto tako i iz hrvatskog većinskog naroda.

Da se dobar glas daleko čuje, potvrđuje sve veće interesovanje za zagrebačku Pravoslavnu gimnaziju. Međutim, tome ne doprinosi samo dobar školski program, već su tome umnogome zaslužni pozitivna prijateljska atmosfera koja vlada u školi, prijatan ambijent i sjajni rezultati koje postižu učenici sa svojim profesorima. Ne manje važno je i to da završna diploma ove škole obezbeđuje prohodnost na mnoge fakultete.

– Škola radi pod okriljem Crkve. U školi nema vršnjačkog nasilja. Vlada jedna jako lijepa atmosfera i ta kratica za našu školu SPOG, mi to nazivamo i spogovskim duhom i spogovskim ambijentom, u kojem zaista postoji posvećenost jednih prema drugima, i nastavnika prema učenicima, ali i učenicima međusobno. Posebno onim mlađim koji dolaze u Zagreb u jednu potpuno novu sredinu, a to su najčešće učenici koji imaju 14 godina ili tek navršenih 15. Za većinu njih je to prvo odvajanje od kuće, tako da je njima potrebna podrška. Sve to doprinosi da naša škola bude na dobrom glasu.

Prvu generaciju upisanih gimnazijalaca činilo je deset najsmjelijih i najodvažnijih mladih ljudi koji su svoje školovanje završili 2009. godine Taj početak je bio najteži, ali je donio iskustvo sa kojim je sada lako raditi. Školu danas pohađa 83 učenika. Zaposlene čine: 16 profesora, psiholog, pedagog, bibliotekar, računovođa, tehničko osoblje. Kako škola radi unutardžavnog sistema, pri svakom zapošljavanju novog radnika potrebna je saglasnost Ministarstva prosvjete. Ipak, jedan od omiljenijih, ako ne i najomiljeniji profesor u školi je đakon Petar Kozakijević, a sa njim i predmet koji predaje – vjeronauka.

– Vjeronauku predaje naš đakon Petar Kozakijević. On je jedan mladi sveštenoslužitelj koji je izuzetno darovit čovjek i koji na jedan vrlo pristupačan način prilazi učenicima. Moram priznati da kako su uvijek nekakvi prekori o vjeronauci u javnim školama, međutim ovdje je to vjerujte omiljeni predmet za učenike. Vjerujem da je to zbog toga što iako i taj program vjeronauke mora zadovoljiti određene kurikulume, planove i programe koji su zacrtani, ipak način na koji se taj program predaje relaksira učenike. Oni nisu pod nekim pritiskom i ta činjenica da mogu odgovoriti na način kako se njima čini da je ispravno i da tu nema pogrešnog odgovora, njih, rekao bih, relaksira i zaista sa zadovoljstvom dočekuju te časove pravoslavne vjeronauke.

Đakon Petar je milo društvo učenicima i van redovnih časova vjeronauke.

– Nastavnik vjeronauke je neko ko se rado sreće i u hodniku škole i na vannastavnim aktivnostima. Imaju određenu slobodu prema njemu. Kad idu na nekakve svoje izlete, jer uvijek u pratnji mora ići neko od nastavnika, pa onda ako taj broj osim razrednog starješine zahtijeva i još nekog, onda zovu đakona Petra da bi ih pratio. Oni zaista na vjeronauci pristupaju brojnim temama. To su često veoma životne teme koje njih ili muče ili sa kojima se susreću. Na tim časovima oni čuju, da tako kažem, stanovište crkve, stanovište jednog sveštenika o tim pitanjima i najčešće je to za njih i utjeha. S obzirom na brojne informacije koje dobijamo, a koje nas vode u neku brigu, stres, tako da takva jedna podrška je za njih veoma značajna. Posebno zbog toga što se nalaze u tim godinama njihovog najintenzivnijeg razvoja od 14. do 18. godine, kada su ovdje sa nama.

Diploma o završenoj Srpskoj pravoslavnoj opštoj gimnaziji u Zagrebu osigurava njenim diplomcima pravo da konkurišu na sve fakultete u Hrvatskoj, ali isto tako i izvan Hrvatske.

– Ono što nas raduje i na šta smo posebno ponosni jesu ti rezultati na toj državnoj maturi. Učenici nam nakon te mature zaista upisuju fakultete koji su visoko na listi njihovih želja. Najčešće upravo one koji su prvi odabir, ali ako ne prvi ono makar drugi ili isti odabir na drugom univerzitetu. To su najrazličitiji fakulteti – od ekonomije, politike, prava, medicine, društveno-humanističkih nauka, naravno i teologije u Beogradu. Iako se najčešće odlučuju za zagrebačko Sveučilište, potom za Univerzitet u Rijeci, odmah iza njih su univerziteti u Beogradu i Novom Sadu. Imamo i učenike koji su otišli izvan našeg regiona. Iz te prve generacije jedan učenik je završio na Lomonosovu. Jedna generacija, njih čak četvoro, studira u Danskoj. Jedni druge su na neki način potakli. Imamo i studente u Austriji, Engleskoj, Njemačkoj…

Tokom četvorogodišnjeg školovanja učenici bivaju smješteni u učeničkim domovima Grada Zagreba. Blagoslovom blaženopočivšeg Mitropolita Jovana, a kasnije i Mitropolita Porfirija, sadašnjeg Patrijarha, školarinua i troškove smještaja u domu su im podmireni.

– U domovima imaju vaspitače, tri obroka i sve druge sadržaje koje učenički domove inače svuda nude. Ponekad imaju i nekakva takmičenja između domova u kojima učestvuju, nekakve druge aktivnosti u samom programu doma, koje se njima dopadaju. Mogu reći da je sve vezano za to iskustvo dobro. Te 2005. godine kada je osnovana škola i kada se vrlo brzo posle toga pristupilo izgradnji novog školskog objekta, koji će biti završen 2011. godine, tada se razmišljalo i o izgradnji određenog smještajnog kapaciteta. Međutim, procijenjeno je da se pak to ne čini. Naši učenici su prvih godina najviše dolazili sa prostora: Dalmacije, Like, Korduna, i smatralo se da bi njihovim smještajem u jednoj zgradi ovdje u Zagrebu, oni bili izolovani na neki način i getoizirani. Naravno, mi bi ispunili njihov dan, ali u takvom danu bi oni bili zakinuti za kontakt i druženje van škole, pa čak i nekakve situacije i okolnosti životne sa kojima će se oni svakako susresti po završetku naše škole, tako da je procijenjeno da je ipak bolje da budu smješteni u učeničkim domovima gdje su smješteni i učenici drugih zagrebačkih škola.

Pored škole nalazi se duhovni centar. Čitav kompleks obuhvata: kapelu posvećenu Svetom Savi; svečanu salu za predavanja, promocije i slično; bioskopsku salu sa najsavremenijim projektorom; trpezariju – restoran sa kuhinjom koji prima do 120 ljudi. Otac Slobodan u šali kaže da u danima kada je na programu provjera znanja, učenici češće posjećuju kapelu, tražeći od Boga pomoć i asistenciju tokom izazova pred kojim se susreću. S obzirom na to da u istom kompleksu boravi i sadašnji administrator Mitropolije zagrebačko-ljubljanske, vladika Kirilo, a tu je u svakodnevnom vršenju poslušanja i sveštenstvo i monaštvo, jutarnja i večernja služba se u kapeli Svetog Save redovno služi. Svake godine učenici ove škole učestvuju na županijskim takmičenjima iz raznih predmeta i osvajaju zapažene rezultate.

– Županija je, ustvari, grad Zagreb. I to podrazumeva sve zagrebačke gimnazije, čak i one elitne, kako ih zovu, i koje je jako teško uopšte i upisati. I to su zaista škole koje su etablirane već desetljećima tu u Zagrebu. I onda, znate, kad se među tih pet ili šest učenika koje Grad Zagreb daje na državno takmičenje, kad se pojavi jedno ili više imena naših učenika, pa uz njih naziv ,,Srpska pravoslavna opšta gimnazija”, zaista nas čini ponosnim. Sa druge strane Gradu Zagrebu, učenicima, njihovim roditeljima, našim kolegama nastavnicima, direktorima škola, skrećemo pažnju na nas. S obzirom na to da jesmo mala škola, da imamo, kažem, osamdesetak učenika, a dajemo svake godine kandidate na državna takmičenja.

Iako ih ima rasutih svuda po bijelom svijetu, svršeni učenici ove škole ne zaboravljaju svoje profesore. Neki od njih su i danas vezani za crkvenu zajednicu u Zagrebu i njeni su aktivni članovi.

– Za ovih dvadeset godina iz naše škole je izašlo 15-16 generacija. Mnogi od njih su završili fakultete, zaposlili se. Današnja sredstva komunikacije poput društvenih mreža omogućuju nam da smo s njima u kontaktu. Posebno su oni naravno bliski sa pojedinim nastavnicima sa kojima su ovdje bili u školi. Oni se često i dalje obraćaju za, najčešće možda nekakav savjet ili nekakvu podršku pred određenim životnim izazovima sa kojim se susreću. Neki od njih su ovdje i u Zagrebu. A jedan broj njih je i vezan baš za našu zajednicu, u ustanovama poput „Srpskog privrednog društva“, u „Srpskom kulturnom društvu Prosvjeta“, u „Srpskom narodnom vijeću“ i slično. Poznavajući ih, znajući kakav su nivo obrazovanja stekli ovdje kod nas u školi, ali i njihovo angažovanje kasnije tokom školovanja na fakultetima, ja sam zaista uvjeren da će oni u vrlo bliskoj budućnosti, a to se već i sada dešava, da će oni postati nosioci tog identiteta Srba u Hrvatskoj: i na polju kulture, na polju politike, na polju ekonomije, a eto, daj Bože, i na duhovnom planu, svojim aktivnostima u Crkvi i službom već ondje gdje to bude Božiji blagoslov.

Valja pomenuti i to da je Srpska pravoslavna opšta gimnazija ”Kantakuzina Katarina Branković” u Zagrebu zakriljena i blagoslovom Prepodobne mati Paraskeve, čiji se manastir nalazi u krugu škole. Kuća Đura Avirovića, na čijem se dar-imanju nalazi zdanje škole, po blagoslovu Mitropolita zagrebačkog Dositeja 1936. godine  postaje manastir. Kratko vrijeme u ovom manastiru je kao djevojčica proživjela čuvena igumanija manastira Banje u Risnu – blaženopočivša mati Savatija (Šuša).

O. B.

Foto: Gimnazija „Kantakuzina Katarina Branković“

izvor: mitropolija.com