Dragan Damjanović: Baština nema
smisla bez baštinika – bez ljudi

Završetak razgovora s Draganom Damjanovićem u povodu izlaska njegove monografije „Saborni hram Preobraženja Gospodnjeg i baština Srpske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu“ koincidirao je s izborom novog patrijarha SPC-a, mitropolita Porfirija, koji je u velikoj mjeri zaslužan i za objavljivanje ove knjige – i njezin je predgovarač. Damjanović je jedan od najplodnijih hrvatskih povjesničara umjetnosti mlađe generacije, redoviti je profesor na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a ova je knjiga kruna njegova desetogodišnjeg rada. Ona iznimno zanimljivo, bez friziranja i izbjegavanja teških tema, pedantno istražuje i inovativno predstavlja doprinose srpske pravoslavne zajednice i njezinih ključnih protagonista u Zagrebu, gradnju i obnovu Preobraženjskog hrama, ali i drugih važnih građevina koje su u protekla dva stoljeća bitno oblikovale hrvatsku arhitekturu i urbanizam, ali i ekonomiju, politiku i svakodnevicu… Po mnogočemu knjiga će biti otkriće i za široku i za stručnu javnost i sigurno postati nezaobilazna u budućim povijesnim prikazima Zagreba.

Kako je vaša knjiga nastajala?

Nastanak monografije inicirao je pokojni mitropolit Jovan. Još uvijek zapravo ne znam tko me je njemu preporučio da napišem kraći tekst o povijesti izgradnje Preobraženjskog hrama u povodu završetka oslikavanja crkve 2008. godine. Pretpostavljam da je presudila moja specijalizacija za umjetnost XIX stoljeća, članci koje sam pisao o Hermannu Bolléu i drugim zagrebačkim arhitektima, no ipak mi nije do kraja jasno kako je došao do mene. Bio je jako zadovoljan tekstom, pozvao me na sastanak i predložio da radim na monografiji u kojoj bi se detaljno istražila baština Srpske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu. Kako je dobro poznavao očuvanost arhiva te institucije, znao je da se još mnogo novoga može naći i napisati o baštini crkvene općine te da je neophodno proširiti saznanja koja je ranije iznio Dimitrije Vitković u svojoj knjizi.

Na tekstu sam počeo raditi nedugo nakon toga sastanka, no stjecajem okolnosti rad se jako odužio – trebalo mi je vremena da pregledam dokumente u arhivu, a radio sam paralelno i na nizu drugih projekata. Ideju o monografiji revitalizirao je mitropolit Porfirije 2016. godine, kada smo se susreli na skupu „Čovjek i smrt“ u Galeriji Klovićevi dvori. Od tada do 2018. intenzivirao sam rad na tekstu, koji je krajem 2020. konačno objavljen u ovoj knjizi. Bez goleme stručne pomoći urednika Žorža Draušnika i potpore protojereja-stavrofora Duška Spasojevića pitanje je bi li taj posao bio ikada završen, a sigurno je da knjiga ne bi izgledala tako reprezentativno.

Prepoznavanje duha vremena

Ističete „povratak izvorima“ kao ključ u pristupu pisanju monografije. Kakvo ste stanje „izvora“ zatekli i postoji li mogućnost da se otkriju još neki nepoznati materijali?

U svojim se člancima i knjigama uvijek nastojim vratiti izvornoj arhivskoj i novinskoj dokumentaciji jer ona najneposrednije svjedoči o okolnostima nastanka umjetničkih djela, pa i u cjelini o nekom povijesnom razdoblju. S jedne strane, vraćajući se na izvore nastojim provjeriti podatke koji su objavljeni u dostupnoj literaturi, a s druge to je najbolji način da se proširi spoznaja o bilo kojoj temi. Najdragocjenijom mi se pokazala arhivska građa Srpske pravoslavne crkvene općine i Eparhije zagrebačke. Začudio sam se koliko je taj arhiv dobro sačuvan i koliko se u njemu može pronaći nepoznatih podataka, osobito o zbivanjima u drugoj polovini XIX i prvoj polovini XX stoljeća, dakle razdobljima koja i predstavljaju težište monografije. Nažalost, sva arhivska građa nije sačuvana ili za sada nije uspjela biti pronađena, tako da postoje mogućnosti za daljnja istraživanja. Velik je dio najstarijeg arhiva – kraj XVIII i početak XIX stoljeća – zagrebačke crkvene općine izgubljen. Postoje informacije da je prenesen sredinom 1980-ih u Arhiv Srpske pravoslavne crkve u Beograd, no ja ga ondje nisam uspio naći. Nedostaju i projekti za gradnju crkve iz 1860-ih, a i dio arhivske građe iz kasnijega razdoblja je nesređen, tako da će se u budućnosti sigurno pronaći još dosta dokumenata koji se odnose na baštinu zagrebačke pravoslavne općine.

Poznato je da je Arhiv Srpske pravoslavne crkvene općine Zagreb ozbiljno stradao u par navrata: u antisrpskim demonstracijama 27. srpnja 1914., tokom Drugog svjetskog rata, kao i u noći 11. travnja 1992. prilikom miniranja mitropolijske rezidencije i Muzeja SPC-a u Prilazu Đure Deželića. Prema svjedočenju konzervatora koji su spašavali umjetničku građu Muzeja, papiri su letjeli posvuda… Kako ste nadoknađivali primarne izvore?

Prekidi u kontinuitetu djelovanja Srpske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu i problemi s kojima se suočavala jasno se mogu uočiti u njezinoj arhivskoj građi. Pri antisrpskim demonstracijama, koje su izbile nakon što je Austro-Ugarska objavila rat Srbiji, dio je dokumenata izbačen iz ureda crkvene općine i spaljen. I danas se u arhivu čuva spis nastao neposredno nakon toga događaja koji nosi broj 1, kao da je riječ o prvome dokumentu iz te godine. Na njemu je jasno zapisano da s događanjima od 27. srpnja 1914. započinje novo razdoblje u djelovanju crkvene općine pa da je prikladno započeti voditi administraciju ispočetka, kolokvijalno rečeno, od nule. U tom se svežnju spisa čuva i nekoliko nagorjelih dokumenata, oštećenih u demonstracijama. Daleko veći broj dokumenata zagubljen je za Drugog svjetskog rata. Okolnosti u kojima je djelovala crkvena općina u tom razdoblju nisu do kraja poznate. Čini se da se negdje do sredine ljeta 1941. uspjela održati, potom je prekinuto njezino djelovanje do proljeća 1942. Iz toga je vremena ostao sačuvan mali broj dokumenata, tako da ni u monografiji nije izneseno puno podataka o sudbini Preobraženjskog hrama u NDH. Sigurno jeste da je privremeno gašenje općine dovelo do nestanka dijela inventara, dijela umjetnina koje su, kako se čini prema izvorima iz 1930-ih, bile prilično brojne i raznolike, a moguće i arhiva. Je li dio građe uništen i pri miniranju zgrade Mitropolije 1992., nije mi poznato. Tom je prilikom sigurno stradao dio muzejskih predmeta.

Sam hram, za razliku od zagrebačke sinagoge, nije stradao u vrijeme NDH, čini se zahvaljujući bugarskim „saveznicima“ i osnivanju Hrvatske pravoslavne crkve?

Bugari su početkom 1942., u vrijeme kada se na teritoriju NDH ruši ili devastira velik broj pravoslavnih crkava – Osijek, Čepin, Slatina, Virovitica, Požega, Glina, Petrinja, Kostajnica, tražili da se Preobraženjska crkva otvori kako bi se u njoj mogla vršiti služba u čast rođendana tadašnjeg bugarskog cara Borisa. Je li to presudilo da se ne pristupi rušenju hrama, teško je tvrditi, no sigurno je pomoglo u njegovome očuvanju. Nakon što je uspostavljena Hrvatska pravoslavna crkva opasnost od rušenja je potpuno minula i crkva je, kao katedrala ove institucije, postala jako važna za propagandu NDH. Fotografijama liturgijskih slavlja u crkvi nastojalo se pokazati i dokazati da NDH ne proganja pravoslavlje pa je iz toga razdoblja sačuvan vjerojatno najveći broj fotografija događanja u interijeru hrama. Čuvaju se u Hrvatskom povijesnom muzeju, a u monografiji je objavljen dio koji mi se činio najzanimljivijim.

U monografiji se detaljno bavite brojnim aktivnostima i baštinom SPCO-a u Zagrebu. Kroz proteklih dvjestotinjak godina znali su prepoznati duh vremena, a ponekad ići i ispred svog vremena – izabirući najkvalitetnije arhitekte za gradnju i preuređenje hramova i palača, bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost, od Franje Klajna preko Hermana Bolea sve do suvremenih arhitekata Dražena Juračića i Jelene Skorup Juračić, autora Srpske pravoslavne gimnazije i Duhovnog centra na Sv. Duhu iz 2010. No pritom se pazilo i na čuvanje „memorije“ prethodnih graditelja…

Cijelo vrijeme svojega postojanja SPCO u Zagrebu pokazuje zadivljujući senzibilitet prema modernom, prepoznaje duh vremena i pokazuje spremnost da angažira vrhunske, najbolje zagrebačke arhitekte na svojim projektima. Najprije 1820-ih Bartol Felbinger gradi zgradu sjedišta crkvene općine u Ilici 7, potom Franjo Klein 1865./66. gradi današnju crkvu, koju u tri navrata obnavlja, preoblikuje Hermann Bollé (1883/84., 1899., 1913/14.). Najimpresivnije je to da je crkvena općina 1920-ih i 1930-ih na svojim projektima angažirala odreda prvake zagrebačke modernističke scene, na prvome mjestu Stanka Klisku. I pri recentnim građevinskim poduhvatima crkvena općina i Mitropolija nastavile su ići istim putem, kako pokazuje projekt arhitekata Juračić za Gimnaziju na Svetom Duhu koji sadrži i iznimno zanimljiv prostor arhitektonski potpuno suvremeno osmišljene kapele.

Raskošna oprema hrama

Spominjete kako katastrofalan potres u Zagrebu 1880. nije bio razlogom za restauraciju Preobraženjskog hrama 1883/84., već zapravo želja da se dobije reprezentativniji objekt te da on svojim izgledom više odgovara ulozi pravoslavne građevine. Što je u tom smislu Bole napravio i kakve su bile tadašnje reakcije?

Preobraženjski hram u potresu 1880. nije jako stradao. Kao i u potresu prošle godine, najviše se pukotina javilo na tornju i svodovima. Moguće je da su duboki temelji, koji su morali biti sagrađeni jer je crkva bila podignuta na mekom tlu na kojemu se dijelom nalazilo groblje, učinili ovu građevinu otpornijom na potrese. Početkom XX stoljeća svodovi crkve učvršćeni su željeznim zategama što ju je dodatno učinilo otpornijom na potrese. S obzirom na to da u potresu 1880. nije jako stradala, Bole pri radovima na interijeru hrama 1883/84. nije obratio pažnju toliko na njezinu „konstruktivnu sanaciju“ koliko na izvedbu nove opreme. Htio ju je pretvoriti u raskošni primjer svoga pristupa neobizantskom stilu i u tome je uspio. Novinski članci iz 1880-ih pokazuju da je Preobraženjski hram tada bio prava atrakcija zbog svoje raskošne opreme – nove stolarije, ikonostasa izvedenog od kovanog željeza, inače rijetko korištenoga za izvedbu ikonostasa, s velikim ikonama vrsnog akademskog slikara Epaminondasa Bučevskog i bogatim oslikom zidova.

Unutrašnjost hrama Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, Miro Martinić

U monografiji se bavite i urbanističkim temama jer su hram, kao i modernističke palače SPCO-a arhitekta Stanka Kliske, u Ilici 9 i na Preradovićevom trgu 5, u znatnoj mjeri oblikovale sliku grada i posebno toga trga kao jednog od najprepoznatljivijih zagrebačkih trgova, ali i mjesta oko kojeg se neprestano „ratuje“. Pokazali ste da je gentrifikacija, koje se posebno pribojavamo nakon prošlogodišnjeg potresa, oduvijek bila važna poluga u napredovanju grada. Zapuštene skromne kuće u Margaretskoj gledane su kao prepreka modernizaciji i estetizaciji toga dijela grada i uspoređivane s hanovima u bosanskim selima.

Stjecajem okolnosti pravoslavna se zajednica krajem XVIII stoljeća smjestila na tada rubni prostor grada na kojemu će u budućnosti niknuti Preradovićev trg, koji se u međuvremenu pretvorio u vjerojatno najpopularnije mjesto Zagrepčana. S obzirom na to da je riječ o prostoru rezerviranom za pješake, trg smješten južno od pravoslavne crkve doista je pravo srce Zagreba, jedan od najugodnijih prostora za sastanke, kavu ili ručak. U formiranju toga prostora iznimno je važnu ulogu odigrala Pravoslavna crkvena općina, s crkvom kao sjevernom granicom trga i markantnom modernističkom višekatnicom na broju 5, koju je podigla krajem 1930-ih i početkom 1940-ih, time doista pridonijevši gentrifikaciji ovoga dijela grada.

Strahujete li od novih obnova u Zagrebu? One su često išle u smjeru monumentalizacije, prilagodbe tzv. duhu vremena, a ponekad i u pogrešnom smjeru. Radikalan je bio i Bole u nekim svojim zahvatima koje mu nisu mogli oprostiti ni njegovi suvremenici ni mi današnji.

Da, bojim se da bi se potres koji nas je prošle godine pogodio u više navrata mogao iskoristiti kao alibi za velike intervencije u središtu Zagreba, koje bi mogle dovesti do gubitka ambijenata, nesumnjivo najvrednijeg resursa ovoga grada. Nisam protiv modernizacije zgrada, protiv njihova konstruktivnog učvršćivanja. Mislim da smo svi postali svjesni koliko je doista važno sve starije građevine pripremiti za potrese koji će se neminovno događati u budućnosti. Nadam se ipak da pritom nećemo biti radikalni kako je to znao biti Bollé, što mu se, dijelom opravdano, kasnije silno zamjeralo. Mislim da velika rušenja u centru nisu potrebna, tim više što mjesta za nove gradnje ima – prostori oko pruge, Petrinjska, Dolac, Bakačeva. Dakako, u slučaju gradnje na tako osjetljivim mjestima za nove bi zgrade ipak trebali biti organizirani međunarodni arhitektonski natječaji koji bi mogli iznjedriti i atraktivna i inovativna i održiva rješenja.

Stanko Kliska: Uglovnica Srpske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu, Ilica 9. Snimak iz 1930-ih, nedugo nakon završetka gradnje 1929 – 1930. Muzej nauke i tehnike Beograd

Dok je SPC u Kraljevini SHS/Jugoslaviji bio jedan od glavnih promotora srpsko-bizantskog stila u arhitekturi, zanimljivo je da je zagrebačka Pravoslavna općina bila okrenuta modernoj arhitekturi. Upravo ovdje su nastali antologijski primjeri moderne u zagrebačkoj arhitekturi. Kako to tumačite?

Zagreb je od svih većih gradova Kraljevine Jugoslavije najviše bio okrenut moderni. Ljubljanom je dominirao Plečnikov klasicizam, inače danas cijenjen u međunarodnim okvirima više od bilo kojeg drugog segmenta arhitektonske produkcije međuratne Jugoslavije. Beogradom je dominirao Art Déco i srpsko-bizantski stil, dakako uz pojedine primjere moderne. E sad, kako to da je Srpska pravoslavna crkvena općina u Zagrebu tako objeručke prihvatila jezik moderne arhitekture, da je sagradila jedan od prvih radikalnih primjera moderne u cijeloj Hrvatskoj, zgradu u Ilici 9, nije posve jasno. Po tome ona predstavlja doista fenomen na području Kraljevine Jugoslavije gdje je Pravoslavna crkva bila prilično konzervativna pri naručivanju projekata, kako za sakralne tako i za javne građevine, koje su redovito koketirale sa srpsko-bizantskim stilom. Za pretpostaviti je da je u tom procesu ključnu ulogu odigrao već spomenuti zagrebački arhitekt Stanko Kliska, koji će projektirati sve važnije građevine crkvene općine od kraja 1920-ih do početka Drugog svjetskog rata. On je privatno bio iznimno vezan uz crkvu, a vodstvo tadašnje crkvene općine pokazalo se spremnim realizirati njegove, katkada beskompromisno modernističke ideje. Pokazao se radikalnim modernistom čak i pri restauraciji crkve 1931/32., koja možda nije bila najsretnije izvedena, no koja svojim rješenjem doista predstavlja iznimnu pojavu na području umjetnosti za pravoslavnu crkvu u čitavoj međuratnoj Jugoslaviji. Osim za zagrebačku pravoslavnu općinu, u međuraću je ovaj arhitekt radio na izgradnji cijeloga niza javnih, sakralnih pa i stambenih građevina, a poslije 1945., dok je živio i radio u Beogradu, ostavio je dubok trag radeći kao profesor na Univerzitetu. Kliskin opus bez pogovora zaslužuje temeljitu monografiju – jedan je od onih graditelja koje smo nepravedno zapostavili. Treba napomenuti da je, osim Kliske, član pravoslavne zajednice bio još jedan prvak zagrebačke moderne arhitekture, Marko Vidaković, kasniji aktivni sudionik akcije Diane Budisavljević, koji je svojim tekstovima i radom u okviru crkvene općine također djelovao na prihvaćanje modernizma kao stilskog izraza građevina ove institucije.

Most suradnje

Obrađujete i predstavnike pojedinih važnih srpskih porodica koje su sudjelovale u radu SPCO-a kroz dva burna stoljeća i pomagale očuvanju duhovnog i nacionalnog identiteta. Upravo su ti opštinari, zajedno s ostalima, kako je napisao u predgovoru monografije mitropolit Porfirije, „sudjelovali u brojnim javnim akcijama grada Zagreba, podizanju spomenika, uređenju trgova i ulica, organiziranju svečanosti. Svi su oni zajedno gradili i radili jer je pravoslavna zajednica oduvijek bila duboko integrirana u život grada Zagreba“.

U segmentu monografije koji se odnosi na pravoslavne obitelji Zagreba dosta bi se toga još moglo dodati. Ovo je ipak knjiga o arhitektonskoj i umjetničkoj baštini crkvene općine, pa sam se u osnovi nastojao usredotočiti samo na one osobe koje su igrale važnu ulogu u izgradnji i opremanju Preobraženjskog hrama te drugih građevina crkvene općine. Brojne istaknute pojedince srpske pravoslavne zajednice, osobito iz vremena između dva svjetska rata, poput Svetozara Milinova, stoga nisam podrobno obrađivao, dijelom i stoga što ih je u većoj ili manjoj mjeri spomenuo Dejan Medaković u monografiji „Srbi u Zagrebu“. Iz knjige je itekako vidljivo koliko su opštinari igrali važnu ulogu u društvenom životu Zagreba, osobito u XIX stoljeću. Dovoljno je spomenuti Nauma Malina koji je, među ostalima, vodio akciju podizanja spomenika banu Jelačiću ili intendanta HNK-a Stjepana Miletića koji je crkvi poklonio jedan od vitraja i čija je majka povoljnim kreditom omogućila izgradnju drugoga kata na zgradi u Ilici 7. Od svih zagrebačkih pravoslavnih obitelji s crkvom su najduže ostali povezani Gavele. Profesor Nikola Gavela fotografijama i slikama iz obiteljske ostavštine znatno je obogatio ovu monografiju.

Bavite se i sudbinom Sabornog hrama i sveopćom ateizacijom društva nakon 1945., nacionalizacijom crkvenih dobara, zapuštenošću i nebrigom. Do obnove zajednice dolazi tek dolaskom episkopa Jovana 1977., devedesetih opet nastaje rez, da bi nakon 2000. došlo do djelomičnog povrata dobara, revitalizacije aktivnosti, obnove i izgradnje (Gimnazija Kantakuzina Branković). Nije li o čvrstoći zagrljaja političke i crkvene vlasti kroz stoljeća ovisila i sudbina vjernika i društva u cjelini?

Povijest Srpske pravoslavne crkvene općine u Zagrebu 1940-ih, 1950-ih, a donekle i 1990-ih, pokazuje da se u vrlo kratkom vremenu može uništiti ono što je stvarano vjekovima. Nakon što su se stotinu i pedeset godina akumulirala dobra, znanja, umjetnine, u par je godina sve, kolokvijalno rečeno, razbucano. Upravo stoga svi zajedno trebamo djelovati protiv bilo kojeg oblika radikalizma u društvu da se takva vremena ni u blažem obliku ne ponove. Mitropolit Porfirije u tom je procesu imao iznimno važnu ulogu i svojim je radom na daljnjemu približavanju katoličke i pravoslavne crkve bitno utjecao i na zbližavanje hrvatskog i srpskog naroda. Mislim da je u trenucima demografske krize neslućenih razmjera koju proživljavaju oba ova naroda suradnja neophodna ukoliko se želi opstati. Uostalom, sva ta baština nema nikakvoga smisla bez baštinika, odnosno ljudi.

Ove se godine proslavlja 90. godišnjica Eparhije zagrebačko-ljubljanske. U nadi da ćemo dobiti dostojnog nasljednika mitropolita Porfirija, kakvom vidite budućnost srpske pravoslavne zajednice u Zagrebu i Hrvatskoj?

Što se budućnosti tiče, nadam se da će zagrebačka pravoslavna općina (p)ostati integrirana u društvo na način na koji je bila u XIX stoljeću. Isto se tako nadam da će u godinama koje dolaze, pri obnovi zgrade crkvene općine u Ilici 7, jedan dio prostora biti uređen za potrebe Muzeja Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj koji bi na povijesno-umjetničkom polju mogao dodatno obogatiti muzejsku ponudu Zagreba i postati još jedan most suradnje između Zagreba i Beograda.