Desetogodišnjica osvećenja Sabornog hrama u Baru: Dan koji sažima istoriju Crkve od Jerusalima do Bara

Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije danas, 26. septembra, sa Njegovim visokopreosveštenstvom Mitropolitom lovčanskim Bugarske pravoslavne crkve g. Gavrilom, preosvećenom gospodom episkopima buenosajreskim i južnocentralno-američkim Kirilom, administratorom Mitropolije zagrebačko-ljubljanske i dioklijskim Pajsijem, brojnim sveštenstvom i vjernim narodom, služio je Svetu arhijerejsku liturgiju u Sabornom hramu Svetog Jovana Vladimira u Baru, povodom desetogodišnjice osvećenja najvećeg pravoslavnog hrama u Crnoj Gori.

Današnje evharistijsko sabranje je centralni dio programa obilježavanja ovog značajnog jubileja, koji je počeo sinoć predstavljanjem spomen-knjige o osvećenju hrama pod nazivom „Dugo očekivani dan“, a nastaviće se večeras koncertom muzičkog ansambla „Fenečki biseri“.

Svetoj službi Božijoj prisustvovali su predstavnici Rimokatoličke crkve, Islamske zajednice, kao i predstavnici političkog, kulturnog, javnog života grada pod Rumijom.

Nakon pročitanog jevanđelskog začala, besjedio je Episkop buenosajreski i južnocentralno-američki g. Kirilo, koji je kazao da su nas današnja dva Jevanđelja podsjetila na događaj obnovljenja i osvećenja Hrama Hristovog Vaskrsenja u Jerusalimu 335. godine, koji se dogodio baš na današnji dan, 26. septembra, odnosno 13. septembra po julijanskom kalendaru, kao i na praznik Časnoga krsta Gospodnjeg, koji ćemo sjutra proslaviti.

„Dakle, to je ono što nam je Hristos donio. Donio nam je učenje o krstovaskrsnom putu. Svaki hram, pa i prvi jerusalimski hram, gradio se da se čovjek susretne sa Bogom. Tako se i zvala prva skinija jevrejskoga naroda – skinija sastanka sa Bogom. Da čovjek opet obnovi zavjet, obnovi savez sa Bogom, a to mogu samo ljudi ili narodi koji osjete da nijesu sami sebi dovoljni“, besjedio je Vladika Kirilo.

Objasnio je da je prva granica koju čovjek mora da pređe da bi krenuo u obnovu saveza sa Bogom, a samim tim i zidanje kuće sastanka, odnosno hrama, u tome da shvati da on nije autonomno biće i da može živjeti samo u zajednici sa Bogom i u zajednici sa svim stvorenim bićima koji se poklanjaju Bogu:

„To je moguće samo poznajući u Bogu onoga koji nam treba, koji je izvor života, izvor svog života. Upravo o tome govori današnje Jevanđelje, o tom kamenu koji je neophodan za bilo koji duhovni napredak, a to je tvrda vjera. Tvrda vjera Petrova kada je on ispovijedio i vidio u čovjeku Isusu Boga. Dakle, on je shvatio da sa njim ne govori prosti neki čovjek, koji je neka ličnost konkretna ljudska, nego je shvatio da u Isusu Hristu sa njim govori sam Bog, odnosno Drugo lice Svete Trojice. I ta vjera, kako je i sam Spasitelj posvjedočio, jeste vjera na kojoj se zida Crkva kroz vjekove.“

Po njegovim riječima, krstovaskrsni put, pobjedonosni ali ipak trnoviti put, put sa stradanjem i sa nadom na vaskrsenje, počeo je u Jerusalimu, koji je majka svih crkava. Blagočestiva carica Jelena, majka cara Konstantina, pronašla je Časni krst i dala je da se izgradi Hram Vaskrsenja, koji će obuhvatiti i mjesto Golgote i mjesto Hristovog pogrebenja. Njen sin Konstantin, slaveći 30 godina svoje vladavine i 10 godina Nikejskog sabora, 335. godine je upriličio veliko osvećenje Hrama Hristovog Vaskrsenja u Jerusalimu.

„Nije slučajno što Jerusalim povezujemo sa Barom i što taj hram u Jerusalimu povezujemo sa ovim hramom koji slavi tek 10 godina. Zbog toga što je svaki hram jedan hram. Ne postoje mnogi hramovi, nego uvek se zida samo jedan hram koji svjedoči o tom krstovaskrsnom putu Crkve Božije kroz vrijeme. Tako da od Jerusalima do Bara isti Gospod Isus Hristos, na prestolu u Jerusalimu i na prestolu i žrtveniku ovdje u Baru, ista žrtva i isto svjedočanstvo Vaskrsenja Hristovoga i u Jerusalimu i u Baru“, istakao je Vladika Kirilo.

Dodao je da je vrlo važno da shvatimo da se hramovi zidaju ne zato da bi se pokazali ljudima, čak ni zato da bi tako iskazali svoje poštovanje Bogu, nego se grade da bi Gospod ispunio tu svoju premudrost, jer On nas je prije vjekova, kako kaže apostol Pavle, preznačio da budemo ugrađeni u Crkvu Njegovu, koja je tijelo Hristovo, čija je glava Hristos. Naglasio je da nam se tu otkriva cilj i gradnje hramova i života u hramovima, a to je obnova istinskog lika, tog dobrobitija u čovjeku, saveza sa Bogom, odnosno obnova tog istinskog ljudskog životvornoga dejstva, koje je nemoguće bez useljavanja u dušu čovjekovu blagodati Duha Svetoga:

„Mi smo svi na Svetom krštenju dobili tu blagodat, ali tu blagodat kao talanat moramo razvijati. I zato su ovi hramovi potrebni, zato su oni poželjni, zato su oni tako savršeni da bismo mi osjetili predukus budućega Carstva nebeskoga kada ćemo živjeti u zajednici, u punoći zajednice sa svojim ljubljenim Spasiteljem“, kazao je Episkop buenosajreski i južnocentralno-američki.

Osvrnuo se i na sam događaj osvećenja ovoga svetoga hrama, podsjetivši da je Bar i njegovo stanovništvo dosta stradalo u vrijeme Osmanske imperije, a kasnije možda još više u vrijeme bogobornog, ateističkog režima. Kada se gradi dom, on se gradi od temelja, ali kad se obnavlja on se obnavlja od krova.

„A hrišćanstvo u Baru se obnavljalo, jer je ono bilo prisutno vjekovima. Tako da je obnova barske vertikale prema Bogu počela od krova, to jest od Rumije, 2005. godine, kada je izvršeno osvećenje Crkve Svete Trojice, Boga ljubavi, koja je tamo i postojala, ali u naše dane je ona obnovljena i ponovo zasijala svojim sjajem“, kazao je Episkop Kirilo, istakavši da je bilo protivnika te obnove, ali da je tada Mitropolit Amfilohije govorio da on vraća hram koji je bio na Rumiji, podiže hram Bogu ljubavi, Ocu i Sinu i Svetome Duhu, Trojici koja voli i priziva, miluje sve narode i sve ljude.

Podsjetio je i na osvećenje 2009. godine Manastira Prepodobnog Sergija u podnožju Rumije, čime je rečeno, pošto je Prepodobni Sergije, iako ruski podvižnik, vaseljenski priznat, da naša priča nije lokalna, nego univerzalna, hrišćanska, krstovaskrsna priča.  Zatim, 2016. godine, Saborni hram u Baru je zasijao u svoj svojoj slavi i veliki blagoslov je bio što je upravo Jerusalimska majka crkva u licu Patrijarha Teofila bila tu prisutna i osveštala ovaj hram, zajedno sa našim Patrijarhom Irinejom i predstavnicima svih drugih pomjesnih crkava.

„Veličanstven događaj sa punoćom otkrovenja. To je dan u koji je sažeta istorija Crkve od Jerusalima do grada Bara. To je dan u koji je sažeto 1000 godina mučeničke končine Svetog Jovana Vladimira, pokrovitelja ovoga grada. I u današnji dan, možemo reći, takođe je sažeta sva istorija hrišćanske Crkve i 1010 godina od mučeničke končine Svetoga Jovana Vladimira. U tome je grad Bar, pored toga što je on lijep grad, dobio i svoju duhovnu vertikalu, dobio svoju dušu“, istakao je Vladika.

Na kraju svog slova zaključio je da je Bar dobio hram u kojem će se ljudi krštavati, u kojem će se susretati sa Bogom, gdje svaki čovjek može da kaže: „Evo me, Gospode!“ I Gospod će mu odgovoriti, kao nekad Mojsiju na gori Sinaju: „Evo i mene, ja sam Onaj koji jesam.“

“To jest, mi smo, draga braćo i sestre, biće samo ako smo sa Bogom i to je jedini način našega opstanka ovdje i do končanja vijeka i u buduće vjekove. To nam govori naš Spasitelj, poziva nas na krstovaskrsni put, pobjedonosni put koji nije bez teškoća. Na tom putu Sveti Jovan Vladimir položio je i svoj život, ali daleko od toga da su svi ljudi pozvani na mučeničko stradanje. Uzmimo svi svoj krst, pođimo za Hristom, sledujmo Njemu i poklonimo se Njemu i sada i uvijek i u vjekove vjekova. Amin. Živjeli i srećan praznik“, kazao je Preosvećeni Episkop buenosajreski i južnocentralno-američki g. Kirilo.

Mitropolit Joanaikije: U osvećenju ovoga hrama se projavilo jedinstvo Crkve Božije

Na kraju Svete liturgije, sabranima se obratio Visokopreosvećeni Mitropolit Joanaikije koji je kazao da kada proslavljamo jubileje, prije svega blagodarimo Bogu na Njegovim darovima, a tako isto i kada gradimo hram — mi prilažemo svoj trud, a Gospod svojom ljubavlju i svojim milosrđem, rukovodeći našu gradnju, završava i svršava djelo. I tu gradnju, kako je naglasio, zovemo djelom Božijim, jer bez pomoći Božije, ne bismo ništa mogli dobro učiniti. Zato, kada počinjemo bilo koje djelo, počinjemo ga sa nadom u Boga i sa molitvom Bogu da nispošlje svoju blagodat da bismo dobro djelo učinili.

„Tako je i naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, veliki pokretač, veliki stvaralac, veliki duh, krenuo vizionarski da podiže velika dva saborna hrama — prvo u Podgorici, pa onda u Baru. I bilo je mnogo teškoća, mnogo iskušenja, mnogo prepreka, ponajviše zbog naših slabosti, vrlo često i nekih nesporazuma. Ali, blagodareći Bogu i blagodareći smirenju, ljubavi i žrtvi blaženopočivšega Mitropolita, sve te protivrečnosti su nekako otpale i darovi Božiji koje imaju ljudi stvaraoci — arhitekte, inženjeri, graditelji, umjetnici — sve se to nekako harmonizovalo, objedinilo, spojilo. I u jednom zajedničkom dejstvu ovaj hram je završen lijepo i veoma brzo“, rekao je Vladika Joanikije.

U nastavku Visokopreosvećeni Mitropolit se prisjetio tog slavnog i velikog dana osvećenja ovoga svetoga hrama, blagodareći Bogu na prilici da učestvuje u tom čudesnom događaju, u tom velikom crkvenom toržestvu kada se projavilo jedinstvo Crkve Božije:

„Ali isto tako  blagodarimo Bogu na Njegovoj ljubavi kojom nas je grijao i kojom nas je milovao i krijepio i štitio i prosvećivao za ovih posljednjih deset godina od osvećenja hrama. Lijepo je govorio naš Vladika Kirilo o vezi jerusalimskoga hrama i ovoga hrama, i svakoga drugoga hrama. Zapravo, hram je jedan, a taj hram je Crkva Božija, nerazoriva i vječna, kojoj ni vrata paklena neće odoljeti, neće je moći nadvladati.“

Treba da budemo svjesni svojih grehova, da se borimo sa svojim strastima, manama, da srce svoje, kako je naglasio, učinimo hramom Božijim, da se u njega useli Gospod Isus Hristos, da se nastani Njegovom ljubavlju u našim srcima, da ljubimo jedni druge:

„I evo, slava Bogu, proslavljamo ovaj veliki jubilej. Sabrali smo se i tu smo svi zajedno, danas je sa nama sva pravoslavna vaseljena, jer kad god se sabiramo u ime Božije, kada služimo Svetu službu Božiju, mi se molimo za sav svijet. Raduju se anđeli na nebesima i mi na zemlji, objedinjeni Duhom Svetim, proslavljamo ime Božije i svjedočimo Jevanđelje Hristovo. Neka je slava Bogu za sve!“

Mitropolit Joanikije je zablagodario svima na dolasku i ljubavi, posebno Visokopreosvećenom Mitropolitu lovčanskom g. Gavrilu, istakavši da je povodom ovoga divnog jubileja ustanovljeno odlikovanje Mitropolije crnogorsko-primorske „Krst Svetoga Jovana Vladimira“, koje je uručio dragim gostima arhijerejima: Mitropolitu Gavrilu za usrdno služenje i arhipastirsko staranje o Crkvi Hristovoj i naročitu ljubav prema Mitropoliji crnogorsko-primorskoj, Vladici Kirilu za usrdno desetogodišnje arhipastirsko služenje i apostolsko propovijedanje Jevanđelja Hristovog i protojereju-stavroforu Obrenu Jovanoviću, koji je bio prvi starešina ovoga hrama, za dugogodišnje usrdno svešteničko služenje, a osobito za izuzetan doprinos u pripremi osvećenja Sabornog hrama Svetog Jovana Vladimira u Baru.

„Moramo posebno da istaknemo, da se za organizaciju ovoga jubileja veoma potrudio otac Slobodan Zeković, namjesnik barski i starešina ovoga svetoga hrama, sa bratijom hrama i grada Bara. Ali isto tako moram da kažem da sveštenstvo ovoga svetoga hrama i ovog namjesništva zaista nosi časno i čestito krst Svetoga Jovana Vladimira, krst Gospodnji i krst svete svešteničke službe. I raduje me kad vidim kako složno i zajedno rade i trude se. I blagodarim još jednom na njihovom velikom trudu i na organizaciji ove svečanosti“, zaključio je Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski g. Joanikije

Sabrane je blagoslovio i Mitropolit lovčanski g. Gavrilo, zablagodarivši na prilici da učestvuje u proslavi ovog značajnog jubileja.

Na kraju veličanstvenog sabora, obratio se prota Slobodan Zeković riječima blagodarnosti, ističući veliku radost zbog dolaska arhijereja, sveštenstva iz više eparhija naše Crkve, kao i iz Ruske i Bugarske crkve, vjernog naroda, sa željom da se uvijek u radosti sreću.

Sabranje u barskom Sabornom hramu je nastavljeno uz hrišćansku trpezu ljubavi.

***

Saborni hram Svetog Jovana Vladimira u Baru osveštan je 25. septembra 2016. godine, u godini obilježavanja hiljadugodišnjice mučeničkog stradanja Svetog kralja Jovana Vladimira. Hram je osveštao Patrijarh jerusalimski Teofilo III, uz sasluženje Patrijarha srpskog Irineja, Arhiepiskopa Tirane i sve Albanije Anastasija, Arhiepiskopa ohridskog i Mitropolita skopskog Jovana i predstavnika svih pomjesnih pravoslavnih crkava.

Na dan osvećenja u sveti presto ugrađene su čestice moštiju Svetih mučenika iz Lavre Svetog Save Osvećenog, Svetih jasenovačkih mučenika i Svetog Jovana Vladimira, a svečanost je okupila goste iz cijele pravoslavne vaseljene i brojne vjernike iz Crne Gore i regiona.

Izvor: Mitropolija crnogorsko-primorska

Fotografije