Banijci, godinu dana od zemljotresa: ”To tu je naš život” 

Za sekundu je nestalo sve, ali, Bogu hvala, neka su svi živi i zdravi, prisjeća se jedna od naših sagovornica sa Banije. 

Na sat vremena vožnje od Zagreba, svega 13 kilometara od Petrinje, nedaleko od epicentra zemljotresa koji su prije godinu dana, 28. i 29. decembra 2020. godine, u velikoj mjeri razorili Baniju, nalazi se selo Luščani. I nakon godinu dana, posljedice katastrofe vidljive su na svakom koraku. 

Nema kuće pokraj vijugavog puta kojim stižemo u Luščane bez oštećenja na konstrukciji. Mnoge su sravnjene sa zemljom. Tako je i sa pomoćnim objektima, koji su mještanima podjednako važni kao i kuće za stanovanje. Blago, kako se u ovom i u mnogim drugim krajevima naziva stoka, njima život znači. Zbog oštećenja na pomoćnim objektima stočni fond svakog domaćinstva sveden je na minimum. Ljudi žive u privremenim smještajima – kontejnerima. Pokušavaju da sačuvaju vedar duh, ali, kako vrijeme prolazi, sve im je teže.

Mnogi Banijci i dalje žive u privremenom smještaju – kontejnerima i kamp prikolicama

Eparhije gornjokarlovačka i zagrebačko-ljubljanska, kao i brojne organizacije, pomažu obnovu Banije. Na godišnjicu zemljotresa, u Luščane su, u okviru humanitarne akcije ”Banija je naša kuća” Srpskog narodnog vijeća, stigla dva šlepera sa građevinskim materijalom. On je namijenjen obnovi štala i drugih pomoćnih objekata tri porodice u tom selu. Na Baniji su tog dana bili Milorad Pupovac, predsjednik SNV-a, otac Bogoljub Ostojić, arhijerejski zamjenik Eparhije zagrebačko-ljubljanske, paroh petrinjski Saša Umićević i brojni volonteri.

Eparhija zagrebačko-ljubljanska nastavlja da prikuplja pomoć 

Jedna od porodica koje su dobile građevinski materijal za obnovu jednog objekta za blago je porodica Milana Vranjanina. Stojimo ispred njegove velike porodične kuće sazidane između 1983. i 1989. godine.

Tokom posljednjeg rata porodica Vranjanin izbjegla je u Srbiju i tamo provela pet godina u jednom mjestu kod Šapca. Po povratku u svoj dom na Baniji, Vranjanini su zatekli opljačkanu ne samo kuću, nego i šest pomoćnih objekata sa kojih su nedostajali čak i krovovi. Stevo, Milanov sin, kaže da su tada ostali samo zidovi, a da su rogovi i letve, pa i krovne ploče bile odnijete. ”Ovo je sad gore, do zemlje kad ti sve potrga. Moraš ići odozdo, nema više ni kostura. Propast živa”, kaže Stevo. I zaista, razorena kuća, natapana padavinama tokom cijele godine, djeluje kao da bi se mogla svakog trenutka urušiti.

Ne daj Bože nikome

Domaćin ističe da je dobro što se zemljotres dogodio po danu. “Nas je zadesilo u kući. To je ljuljalo. Mamu mi je bacilo sa stolice u kuhinji i po sobi je baca. Ja nju vatam, al ne možeš je uhvatiti. Ono ruši. Regali su popadali po krevetima. Da je to bila noć, svi bi bili mrtvi. Blago je bilo potrpano u štali. Nije ih pobilo, al’ ih je osakatilo, pa sam to sve bio riješio. Nemam đe držati. Nije bilo struje. Krave nisam imao na što musti. Dao sam krave po što po to. Dao sam ih po 450 evra, koje su vrijedile po hiljadu. Bilo ih je trinaest”, kazuje nam Milan. 

Štala – jedan od šest pomoćnih objekata na imanju koji nije za upotrebu

Vranjanini su zahvalni na kontejnerima u kojima žive, ali i saglasni da to ne može biti dugoročno riješenje. ”Tu ti je život nikakav. Ne daj Bože nikome”, kaže Milan.

Milanova supruga Bosiljka prepričava nam događaj od prije nekoliko dana, kada je zbog kvara na instalacijama struja ušla u metalnu konstrukciju kontejnera koji se u trenutku našao pod naponom. ”Zamalo baka i ja nismo izgorile. Dogodilo se petkom oko ponoći. To je pucalo, to je pun kontejner struje. Moja baba kaže meni – šta je to? Kažem joj – ćuti, ne mrdaj, struja! I sad mi ležimo i čekamo Božju milost, šta će se sa nama dogoditi”. Ubrzo je došlo do prekida napona i ostali su bez struje, a time i bez grijanja.

Djeca bi htjela da odemo k njima u Sisak, ali ne možemo se maknuti

Stevo nam govori da će, ukoliko se ovakvo stanje nastavi, ljudi oboljeti i poludjeti. ”Više nam neće trebati ni Petrinja ni naše kuće. Trebaće nam bolnica za živce, psihijatrija. Znamo da se ne može to lako napraviti. Potrebno je puno radne snage, a država nema radne snage”, kaže Stevo. Priča nam kako je došao prije tri mjeseca iz Švajcarske i planira da ponovo ode na rad, ovaj put u Njemačku. Otvara mu se i mogućnost da radi u Švedskoj i ističe da to gdje će otići zavisi od visine ponude. 

Otac Bogoljub Ostojić iz Zagreba i Saša Umićević, paroh petrinjski

”Ko dâ više, njemu idem. Sada me samo novci zadržavaju i ćeraju me, ništa više”, govori nam Stevo. 

Na povratku za Zagreb zastajemo kod srušene kuće Zore Jovev i njenog supruga. ”Za sekundu je nestalo sve, ali Bogu hvala, neka su svi živi i zdravi. Nama su i štala i štagalj, svih pet objekata srušeni u potresu”, rekla nam je Zora. Ona i njen suprug dobili su kamp prikolicu i kontejner u kojima su proveli gotovo godinu dana. Pokazuje bor u daljini pored kog je bila kuća u kojoj se rodila: ”Ostala je štala, a imamo ovce pa ih tu zatvorimo. Djeca bi htjela da se preselimo kod njih u Sisak, ali ne možemo se maknuti. To tu je naš život”, kaže Zora.  

Podsjećamo da Eparhija zagrebačko-ljubljanska nastavlja da prikuplja pomoć stradalima u zemljotresima na Baniji i pozivamo sve ljude dobre volje da, u mjeri svojih mogućnosti, doniraju sredstva koja Banijcima omogućavaju da ostanu na svojim vjekovnim ognjištima.

Donacije možete uplatiti na račun:

Srpska pravoslavna crkva u Hrvatskoj, Eparhija zagrebačko-ljubljanska

Sberbank d.d.

Varšavska 9, 10000 Zagreb, Hrvatska

SWIFT/BIC: VBCRHR22

IBAN: HR09 2503 0071 5100 0060 0

Naznaka: Pomoć stradalima u potresu

FOTO i tekst: Đakon Petar Kozakijević