Sveti Ignjatije Bogonosac

Savršeno je upravljao Crkvom u vrijeme kada njen put još nije bio dobro utrven. Odložio je tijelo sa takvom lakoćom, kako neko drugi odlaže svoje odijelo, pisao je sveti Jovan Zlatousti o Ignjatiju Bogonoscu.

Jedan je ljekar,

I tjelesni i duhovni,

Rođeni i nerođeni,

Bog javljeni u tijelu,

U smrti Život istiniti,

I od Marije, i od Boga,

Najprije stradalan i onda nestradalan,

Isus Hristos – Gospod naš

(Ignjatije, Poslanica Efescima 7, 2)

Sveti Ignjatije Bogonosac, episkop Antiohije (današnja Sirija), živio je u drugoj polovini prvog i početkom drugog vijeka. Bio je učenik Svetog Jovana Bogoslova i drugi po redu episkop antiohijski (70-107). Za vrijeme progona hrišćana pod carem Trajanom (98-117) osuđen je na smrt zbog ispovijedanja vjere u Hrista i poslat u Rim.

Sačuvano je sedam njegovih poslanica: šest upućenih lokalnim Crkvama kroz koje je prolazio na putu za Rim i jedna upućena Polikarpu, Episkopu smirnskom. Ignjatijeva djela neobično su važna za razumijevanje učenja o Crkvi – eklisiologije. Pored govora o Crkvi, sveti Ignjatije u poslanicama vjerne ukrjepljuje u ispovijedanju vjere i govori protiv gnostičkih pokreta koji su u njegovo vrijeme bili česta i raširena pojava.

Mučeništvo je sveti Ignjatije prihvatio spremno i sa radošću. U poslanici Rimljanima, u kojoj hrišćane prijestonice moli da ne spriječe njegovo stradanje, vidimo neustrašivost i nepokolebljivost vjere antiohijskog svetitelja:

Od Sirije do Rima borim se sa zvjerima, po suhu i po moru, noću i danju, vezan sa deset leoparda, a to je četa vojnika, koji i kad im se čini dobro, bivaju još gori. Ali se u njihovim nepravdama još više učim, no time se neću opravdati. Vrlo sam željan zvjeri koje su za me pripremljene i molim se da mi se spremne nađu. Ja ću ih podstaći da me brzo pojedu, a ne kao što se nekih iz bojazni nisu ni dotakli. Oprostite mi, znam šta mi je korisno. Sada započinjem biti učenik (Hristov). Neka me ništa od vidljivog i nevidljivog ne zadrži da Isusa Hrista zadobijem. 

Svetitelj je doveden u Rim oko 107. godine i bačen lavovima u Koloseumu. Ostatke kostiju svetog Ignjatija rimski hrišćani pažljivo su skupili i prenijeli u Antiohiju. Kada su u VI vijeku Persijanci zauzeli Antiohiju, njegove mošti ponovo su vraćene u Rim.

Predanje mu pripisuje uvođenje antifonog (naizmjeničnog) pojanja u hrišćansko bogosluženje. Najstarije svjedočanstvo o tome nalazi se kod crkvenog istoričara Sokrata početkom V veka:

Ignjatije Antiohije Sirijske, treći iza apostola Petra episkop, imao je viđenje anđela kako slavoslove Svetu Trojicu antifonskim pjesmama. Taj način pjevanja koji je vidio u viziji predao je Crkvi u Antiohiji. Otuda se i u sve Crkve to predanje raširilo.

O svetom Ignjatiju, svom prethodniku na katedri antiohijskih episkopa, Sveti Jovan Zlatousti (347-407) pisao je:

Ignjatije je predstojavao našom Crkvom hrabro i sa takvom tačnošću kakvu Hristos želi. Jer je Hristos rekao da Pastir dobri dušu svoju polaže za ovce (Jn. 10, 11), a ovaj ju je sa svakom hrabrošću položio za ovce svoje. Ignjatije je odložio tijelo sa takvom lakoćom, kako neko drugi odlaže svoje odijelo. Savršeno je upravljao Crkvom u vrijeme kada njen put još nije bio dobro utrven. On je upravljao Crkvom naše otadžbine, takvog velikog grada, i mnoštvom naroda od dvjesta hiljada. U Antiohiji je nastalo gonjenje na hrišćane samo zato što su odbacili lažnu demonsku veru i primili vjeru u istinitog Boga i Sina Njegovog Jedinorodnog. A ako su gonili hrišćane, koliko li su više gonili predstojatelja Crkve! Ignjatije nije ubijen u Antiohiji, nego u drugom gradu – u Rimu. Od našeg grada do Rima njega je Gospod pozvao, pa su gradovi tokom puta njegovog trčali k njemu odasvud i susretali podvižnika. I on je djelima i riječima sve njih učio usput u svakom gradu. Tako je bio divni učitelj ne samo Rimljanima, nego i svima onima u međugradovima… Sve ih je učio djelima svojim, idući sa Istoka, i kao neko sunce izlazeći i ka Zapadu trčeći, a i još svijetliji od sunca. On je osnažio hrišćane Rima, jer su imali veću potrebu nego mi u Antiohiji. Zato su Petar i Pavle, i poslije njih Ovaj – svi tamo postradali, da bi svojom krvlju očistili Grad od krvi idolske, i da bi posvjedočili Vaskrsenje Raspetoga Hrista. Jer mučeništvo je najveći dokaz Vaskrsenja Hristovog i sile Raspetog. Ignjatije je u Rimu postradao javno, usred Koloseuma, dok je cio grad sjedio u amfiteatru i zvjeri bile puštene na njega, a Ignjatije je govorio: Ja te zvijeri žarko želim da susretnem.

Spomen svetog Ignjatija Antiohijskoh proslavlja se 20. decembra / 2. januara.

Izvor: Episkop Atanasije (Jevtić), Dela apostolskih učenika, Vrnjačka Banja – Trebinje, 2002. g.