Mitropolit Porfirije: Probudimo u sebi veru, a onda će ojačati i nada
29/03/2020
Besjeda Mitropolita Porfirija u petu nedjelju Posta
05/04/2020

Podsjećanje na istoriju podizanja hrama Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu


SRPSKA PRAVOSLAVNA CRKVA U ZAGREBU*

Nikola Urica**


Neće biti mnogo naših pravoslavnih žitelja y Zagrebu, koji se danas još sjećaju,kako je prije podignuća sadanje crkve, naš stari hram Božiji izgledao, a biće još mnogo manje onih, koji znadu, kako smo se današnje naše crkve i općinske kuće dovinuli.

Da vreme spomen neutre i da se ne zaboravi, kako su naši pređi do općinske kuće i do hrama Božjeg u Zagrebu u opće došli, i kako je današnja naša crkva podignuta,odlučio sam se ove retke napisati i y „Novom Srbobranu“ obnarodovati.

Stara naša crkva bila je katolička kapelica na groblju „svete Margarete“ u donjem kraju Zagreba, gde je u ono vreme bilo vrlo malo neznatnih i trošnih kućica, a mnogo spajinskih „majura“. Preko puta od te kapelice nalazio se „majur“ grofova Erdedi na onom mestu, gde danas stoji kuća Tirka iz Karlovca. Uz staru kapelicu nalazila se iz solidnog materijala podignuta jednokatna kuća, u kojoj je posle kupa kuće i kapelice, u kasnije doba stanovao otpremnik (špediter) Laicendorf na gornjem spratu, a prizemno bio je stan našeg paroha. Kapelica nalazila se dakle uavliji te kuće, koja se iz desne strane, - dakle samo iz polovice sadašnje naše općinske zgrade sastojala. - Ty kapelicu i kuću kupili su od gradskoga magistrata kao „kolatora“ ondašnje srpske porodice y Zagrebu zakupovinu od 4.000 forinata. Taj kupoprodajni ugovor ili fagiju sklopile su kao kupci sa zagrebačkim magistratom ove srpske obitelji: Jovan Štova, Prokop Radovanac, Nikola i Kosta Janković, Luka Petrović, Jakov Šušnjević, Jovan Mirović, Đoko Vojnović, Tomo Popović, Ćiro i Kosta Teodoro 3. februara 1792. godine; tu su kupljenu kapelicu priuredili u pravoslavnu crkvicu, koju je posvetili „svetom Preobraženju“.

Kod sve darežljivosti i kod svega požrtvovanja nije tih naših 10 do 11 obitelji bilo u stanju, uzdržavati stalnog paroha, za to se samo na dane velikih praznika sveta liturgija služila, i to po izaslaniku iz manastira Lepavina. U tu našu crkvicu išli smo preko avlije, a ulazili smo u nju kao u kakav podrum preko dve stepenice. Mali ikonostas, dve male pevnice i u muškoj crkvi 8, a u ženskoj 6 stolica zapremilo je ceo prostor crkvice, koja je imala i mali kor, na kome su, kao haringe strpane, mogle stati samo 4 osobe.

Ako je crkvica i bila malena i neznatna, ali je zato ipak svome svetom zvanju potpuno odgovarala na diku i slavu one šačice ljudi, koji su je izdržavali, a uza nju posle i svoga sveštenika, -Đorđa Nikolića, - i svoga pojca Špiru (ne sjećam se više za njegovo prezime), kome u pojanju na daleko nije bilo premca. Kad je na velike praznike na koru pevala solopartije gospođica Mimika, kćerka Anastasa Popovića, a posle supruga majora Stevana pl. Miletića, oca ovdašnjeg bivšeg pozorišnog intendanta, a za pevnicom Špiro pevao irmose, nije bilo duše u crkvici, koja ne bi Boga hvalila, što joj je dato, da se svoga pravoslavlja može nauživati.

Tako smo sretno i spokojno životarili sve do godine 1860. i 1861., kad je u Zagreb došlo više pravoslavnih obitelji zbog podignuća dvorskoga dikasterija u Beču, i namesničkoga veća, septemvirata i banskoga stola y Zagrebu.

Mala naša crkvica postade na jedanput premalena, tako da su - osobito prilikom velikih praznika - mnogi verni morali u avliji slušati liturgiju i divno pojanje, koje ne htedoše zanemariti.

Moralo se dakle pomišljati na gradnju nove crkve, a pomisao ta rodila se u pesničkoj glavi našeg neumrlog pesnika, a za onda septemvira Jovana Subotića, moga dobroga i nezaboravnoga prijatelja. Na Vodeni ponedeljak (drugi dan Uskrsa) 1861. pođe on sa svojom dobrom i milom kćerkom - Femkom - (sada žali Bože već pokojnom suprugom Jovana Baraka iz Karlovca) na jutrenju, pak prolazeći mimo moga stana padne im na pamet, da mene poliju, što im je i uspjelo te sam i ja s njima pošao u crkvu. Idući posle jutrenja kući u Gornji grad, reče Jovan meni uz put: „Jeste li čuli, - braca Niko - skrajnje je vreme da podignemo novu crkvu, jer je kako ste i sami videli, danas bilo više pobožnoga sveta u avliji, nego li y crkvi, a tako je bilo i jučer pri liturgiji, pak će biti i danas. „Ali kako će ovako siromašna naša općina nabaviti novac za gradnju, odgovorim mu ja, a on će na to: „Pa baš o tome treba da se posavetujemo“. „Pa dobro, ja ću vas moliti, da dođete k meni na magistrat sutra posle podne, kamo ću pozvati na dogovor još nekoje naše prijatelje“. Drugog dana pozovem ja na dogovor: Anastasa Popovića, Hristu Stankovića, Petra Arešića, Nikolu Nikolića, Jankicu Malina i sina mu Nauma, Đoku Gavelu, Niku Krestića, Maksu Pricu, Jovana pl. Šuplikca, Danu Stanisavljevića, Jovana pl. Jurkovića, Moju Baltića itd.

Govor i predlog Jove Subotića o gradnji nove crkve bude s oduševljenjem primljen, a meni bude naloženo da se postaram, da se napravi plan za crkvu i sastave troškovnici, i da se što prije sazovu y skupštinu svi članovi pravoslavne općine y Zagrebu.

Te predradnje zavlačile su se sve do jeseni 1861., tako da sam sjednicu općinara mogao odrediti istom za dan 3./11. 1861. Ta se na Magistratu u mojoj uredovnoj sobi pod predsedanjem Anastasa Popovića, predsednika naše crkvene općine i održala, zaključivši, da se imaju za gradnju nove crkve preduzeti sve potrebite mere bez svakog otezanja. Nacrte, proračune i troškovnike za građenje crkve sastavio je po dobivenom nalogu, gradski mernik Janko Grahor, ali po njemu nacrtani plan bude, - pošto nije odgovarao pravoslavnom arhitektoničkom slogu, - po c. kr. vladinomnadmerniku Grajteru preinačen, i po tome, na moju molbu preinačenom planu, bude naš današnji hram Božji sagrađen. Razume se, da se pre svega moralo postarati za građevne troškove. U tu celj održavalo se više općinskih sednica, y kojima su se događali čudnovati prizori, koje nisam voljan potanko navađati; ali ipak moram spomenuti, da bi uspeh priloga sa strane članova općine bio jako mršav, da nije opet bilo Jove Subotića. Kad je on u odlučnoj sednici, koja se obdržavala u dvorani magistrata, opazio, da najbogatiji članovi općine oklevaju upisivanjem svojih priloga, namigne on meni, da odem u moju sobu, koja je ležala uz salu magistrata, u kojoj je ta sednica obdržavana. Kad sam bio u svojoj sobi, dođe on, i sav uzbuđen rekne mi: „Niko, ovako nećemo mi nikada doći do crkve“. Ja na to pozovem iz sednice sve naše pouzdanike, c kojima smo početku zasnovali građenje crkve, i tu bude posle kratkog dogovora zaključeno: da mi počnemo upisivanjem priloga. - Vrativši se natrag u burnu sednicu, uzme Jovan Subotić onaj tabak, na kom se imalo obaviti upisivanje, te kao prvi potpiše veliku svotu, našto i mi ostali zasnivači potpisasmo prilično znantne svote. Kad su to bogataši vidili, neostadoše ni oni iza nas, i tako bude potpisana prilično velika svota, (ako se ne varam do 30.000 f.), ali to ne bijaše ni iz daleka dosta, da bi se moglo pristupiti gradnji. Javno sakupljanje prinosa, dozvoljeno od vlade, urodilo je plodom, tako, da se uz vrlo znatne priloge Njegovoga Veličanstva, kardinala Haulika, zagrebačkog magistrata, i drugih visokih ličnosti, moglo pristupiti gradnji, koju su rukovodili i nadgledali za onda vječiti crkveni tutori Đorđe Gavela i vječiti tajnik i račundžija Naum Malin.

Ne sećam se više koliko je bila proračunata građevna svota ali se, na žalost, dobro sećam, da ukupna sakupljena svota nije bila dostatna, što se već u početku gradnje dokazalo, i to odmah kod kopanja fundamenta.

Jedno popodne stupi u moju uredovnu sobu tutor Đoko Gavela, sav uzbuđen i uzrujan, te vikne: „Šta ćemo sada?“ „Zašto?“, upitam ga ja, na što će on: „Mi smo dubljinu za fundamente računali na 6 (ako se ne varam) cipela, a ovaj čas naiđosmo na grobnice i duboke grobove, što je uzrokom, da moramo ići još jedanput tako duboko, pa što ćemo sad?“ Ja pohitam s njim na gradilište, gde mi zabrinuti nadmernik Grajter reče: „Mi moramo ići ispod grobnica, dok ne dođemo na tvrdo tlo, a to će iznašati najmanje 13-14 stopa, dakle više nego dva puta toliko, koliko bijaše proračunato“. Toga radi sazvana sednica zaključi: „Da se ima dalje kopati“.

Smrtni ostaci (kosti) pokojnika budu na groblje sv. Juraja pristojno prenešeni, a kopanje fundamenta nastavljeno. Nije se zidanjem došlo ni do krova, a novaca već nestade; ali dobri Jovan Subotić nađe i za to leka.Njegov prijatelj na strani, kome je on to naše očajno stanje opisao, sakupi u Moskvi za kratko vreme i posla mu 14.000 rubalja i tako bude zidanje sretno dogotovljeno. Ali je trebalo po nacrtu i planu crkvu spolja i iznutra pristojno ukrasiti sa terakotom. Za vreme gradnje crkve moradoh ja slučajno u Beč, te tom prilikom ponesem sobom i skicu uređenja crkve s terakotom, i pohodim kao uvek svoga dobrotvora i prijatelja Šilera generalnoga inspektora južnog željezničkoga društva, kome u razgovoru spomenem, da zidamo crkvu i da ću upitati fabrikanta Draže-a, pošto bi on našoj siromašnoj opštini dobavio za ukras crkve potrebitu terakotu.

„Kad idete Draže-u“, upita me Šiler? „Sada, kad od vas odem“, odgovorim ja. On uze pero, izvadi svoju posetnicu, napisa nešto, zatvori je u kuvertu i reče mi: „Predajte to Draže-u!“. Kad sam to Draže-u predao upita me on: „Do koga vremena trebate vi terakotu, i imate li nacrte?“.„Imam“, rekoh ja i predadoh mu nacrte. „Imam li ja 2 - 3 nedelje vremena, da te ukrase po novom nacrtu dogotovim?“.„Imate, ali molim vas, što će nabava stajati, ja to moram općini u sednici priopćiti i zato bi vas molio, da mi date mali proračun?“.„Ne trebate ga, javite svojoj općini, da se smatram sretnim, da joj mogu potrebiti materijal kao dar sa svoje strane dati, pošto vaša općina, kako mi ovde moj prijatelj (Šiler) piše, ne obiluje golemim imetkom“. Ja sam se zapanjio, kad cam te reči čuo, zahvalim mu se y svoje i u ime općine, odem k Šileru, da se i njemu zahvalim na njegoj dobroti, a on mi reče: „Ja sam Draže-u pisao, da to općini vašoj pokloni i da materijal pošalje na račun našega društva besplatno u Zagreb“. Do duše tronut zagrlim ja Šilera, poljubim ga i sutradan vratim se u Zagreb, te sve to u sednici općine priopćim, koja na moj predlog zaključi i posla Draže-u i Šileru adresu zahvalnicu. Nije prošlo ni 3 nedelje dana, kad mi Đoko Gavela jednog dana prije podne dođe na magistrat, te mi javi, da je špediter Šivic na gradilište dopremio 14 sanduka terakote uz prijavu, da je i njegov dopremni trošak iz Beča podmiren. Terakotni ukrasi, njihova nabava i dostava, bili su proračunati na blizu 6.000 f. Po tome neka današnja naša pravoslavna općina oceni dar Draže-a i Šilera. Sad je crkva bila gotova, ali je trebalo i crkvenih utvari i odežda za sveštenike i. t. d.

Naš Jovan piše opet svome prijatelju na strani, i ne potraje dugo, dođoše 3 velika sanduka pod njegovom adresom, puni crkvenih utvari i odežda za episkopa i njegovu asistenciju. Te sjajne odežde bile su u stanu Jovana Subotića (u gornjem gradu, u kući generala Đure Jelačića) 4 dana izložene, te im se ceo Zagreb čudio i divio.

Te odežde nosi još i dan danas otac Amvrosije, i kad god ga vidim y njima, pomolim se Bogu za pokoj duše moga nezaboravnog prijatelja i druga Jovana Subotića. Krst na odeždi episkopovoj vezla je velika kneginja Lajhtenberška.

Mislim da sam ovim redovima učinio svoju dužnost kao dobar sin svoje sv. Pravoslavne crkve, koju smo onako kako danas stoji, podigli velikim trudom i marom, misleći, da će za našu općinu biti kroz niz godina prevelika, ali kad tamo, i ona je već danas - Bogu budi hvala - premalena, pak treba, da se današnja generacija ugleda u nas stare, (ja sam jedini još na životu od sviju) i da već sada pomišlja na rasprostranjenje našeg hrama. Kad smo dogradili kuću i podigli crkvu, bila nam je duša mirna, jer smo znali, da će prihod kuće osigurati za sva vremena opstanak, crkve makar i ne bilo Srba u Zagrebu. Za primer služila nam je Peka, gde je opstanak crkve osiguran od jedne dobrotvorke.

U Zagrebu, pred Spasovo 1905.

(Novi Srbobran, br. 114, g. 1905.)


* Prvobitno objavljen u listu „Novi Srbobran“ 1905. godine uoči Vaznesenja Gospodnjeg, tekst je otrgnut od zaborava zahvaljujući uredništvu godišnjaka „Ljetopis“ (SKD Prosvjeta, Zagreb 2013, str.10-15).Nedavnim zemljotresom u kojem je devastirano kulturno-istorijsko jezgro grada Zagreba, a unutar njega i nepokretna kulturna baština pravoslavne zajednice tekst je dobio na novoj aktuelnosti.

**Nikola Urica (1825 (?). - 8. januar 1907) službovao je kao činovnik gradskog Magistrata grada Zagreba. Bio je istaknuti član pravoslavne crkvene općine i jedan od inicijatora gradnje nove crkve Sv. Preobraženja šezdesetih godina 19. stoljeća. Aktivan je i u životu grada, spominje se kao član Zagrebačkog društva čovječnosti. Javlja se kao saradnik u tadašnjoj periodici srpske zajednice kao i autor knjiga Kako je postala „unija između Hrvatske i Ugarske“ i Ban Levin barun Rauch od Nyéka u pravom svjetlu iz 1905. godine. Kao direktan svjedok vremena o kojem piše u svojim tekstovima iznosi brojne detalje i manje poznate činjenice o svojim savremenicima i događajima u politički burnom periodu druge polovine 19. stoljeća. Prema Umrlici groblja Mirogoj pokopan je 8. januara 1907. godine u dobi od 82 godine.