Opijelo i sahrana Vladimira Bosnića

U ponedjeljak, 17. avgusta, u manastiru Lepavina služena je Zaupokojena Liturgija za novoupokojenog Vladimira Bosnića, dugogodišnjeg iskušenika ove svete obitelji, koji se upokojio 11. avgusta u 59. godini života.

Svetu liturgiju služio je Njegovo Preosveštenstvo Episkop buenosajreski i južno-centralnoamerički dr Kirilo, administrator Eparhije zagrebačko-ljubljanske, uz sasluženje bratstva manastira Lepavine, arhimandrita Danila (Ljubotine), protojereja Radovana Dimitrića, paroha koprivničkog, jereja Milomira Gvojića, paroha velikopisaničkog, jereja Slavomira Gvojića, paroha velikobršljanačkog, jereja Nemanje Đurića, paroha sisačkog, jereja Branislava Todorovića, paroha velikopoganačkog, jereja Slavena Jovičića, paroha grubišnopoljskog, jereja Uglješe Pilingera, paroha varaždinskog i đakona zagrebačkog Aleksandra Miljanovića. 

U svojoj besjedi episkop Kirilo govorio je o hrišćanskom razumijevanju života i smrti, podsjetivši da je Bog čovjeka stvorio za život vječni i da je Hristos Svojom Pashom pobijedio grijeh i smrt. Upravo u svjetlosti Hristovog Vaskrsenja, istakao je vladika, hrišćanin može da podnese rastanak sa onima koje voli.

Govoreći o tajni Crkve i Svete liturgije, vladika Kirilo je naglasio da liturgijska zajednica obuhvata žive i usnule i da oni koji se upokoje ostaju u molitvenom pamćenju Crkve. 

Osvrnuvši se na Vladimirov gotovo trodecenijski život u Lepavini, podsjetio je na psalamske riječi: „Bolje je živjeti na pragu doma Božijega nego živjeti u stanovima bezbožničkim“, rekavši da je Vladimir značajan dio svoga života proveo upravo uz dom Božiji, doprinoseći životu manastira i njegove zajednice.

Arhimandrit Danilo (Ljubotina) podsjetio je da je Vladimir bio obrazovan čovjek, da je završio slavistiku i žurnalistiku i da se kao mlad bavio novinarstvom, ali da je u teškim godinama svoj život sve snažnije vezao za manastir Lepavinu i svoga duhovnog oca, arhimandrita Gavrila.

„Brat Vlado je ugradio najbolji dio svoga života u manastir Lepavinu“, rekao je arhimandrit Danilo.

Posebno je govorio o Vladimirovom učešću u misionarskom i izdavačkom radu koji se razvijao oko manastira i oca Gavrila, kao i o njegovom doprinosu u vremenu kada su se otvarale nove mogućnosti propovijedanja putem savremenih sredstava komunikacije. Iza tog javnosti poznatijeg rada, podsjetio je, stajao je i svakodnevni manastirski život: Vladimir je dočekivao poklonike, prodavao svijeće i ikone, pomagao u manastiru i znao da uputi riječ utjehe ljudima koji su dolazili u Lepavinu.

Od Vladimira se oprostio i otac Teofan, sabrat manastira Lepavine, koji je sa njim proveo dvadeset sedam godina. Njegove riječi bile su lično svjedočanstvo dugog zajedničkog života, prijateljstva i svih iskušenja koja su godinama dijelili u manastiru.

Na kraju je Vladimira opisao jednostavnim riječima:

„Vlado je bio ljubav i nježnost.“

Obraćajući se porodici, bratstvu i okupljenom narodu, episkop Kirilo je na kraju istakao da bol zbog Vladimirovog odlaska nije samo bol njegovih srodnika, nego i šire manastirske i crkvene porodice. Podsjetio je da se monaške zajednice trude da žive po primjeru prvih hrišćana, kojima, po riječima Svetog pisma, „jedno srce i jedna duša bjehu u svima“.

Pozvao je sve da Vladimira i dalje čuvaju u svojim molitvama i da, pored tuge zbog rastanka, blagodare Bogu za godine koje im je darovano da provedu sa njim.

Nakon opijela, Vladimir Bosnić sahranjen je na manastirskom groblju u Lepavini, svetinji uz koju je proveo veliki dio svoga života.

Sa vjerom u Vaskrslog Gospoda i nadom u Vaskrsenje mrtvih i život budućega vijeka, bratstvo manastira, srodnici, prijatelji i brojni vjernici ispratili su Vladimira na njegov posljednji zemaljski počinak.

Vječnaja pamjat.