Osnovno shvatanje Crkve naše, ali i iskustvo svakodnevnog života, jeste da niko ne može da postane svet ako oko njega nema ljudi koji ga stalno razdražuju svojim ponašanjem, uvredama, primjedbama, lijenošću, zlobom, klevetanjem.
Ako nemaš takve ljude, ili ako ti to što čine izgleda loše i ne zahvaljuješ im nego reaguješ, za tebe nema spasenja niti duhovnog napretka, jer to čini da čovjek postaje zreo. To ga smirava, ne u smislu smirenja svetih – daleko od toga, i čini ga sposobnim da živi život.
Ko nema ljude koji mu stalno prave smicalice, ne može ni da živi život. Postaje čovjek kojem i muva smeta. Ako je monah, godine mu uzalud prolaze, a ako je oženjen, razvodi se.